Umrla bih za svoju djecu
Foto: Pixabay

Volim svoju djecu, ali oni mogu pretvoriti ugodan izlazak u vrlo jadan događaj. Zapitamo se zašto ih uopće igdje vodimo? Ima li sličnih među vama?

Sjedila sam za stolom njemačkog restorana pokušavajući ne glasno izgovoriti sve ružne riječi koje su mi letjele po glavi. Usmjerene na moju djecu. Zvuči užasno, zar ne? No, dok sam slala tajne poruke suprugu koji je sjedio nasuprot meni, svaki GIF koji se pojavljivao pod riječju „ljutitost” se činio jako prikladan. No, bilo je to više od ljutnje. Bilo je to već prešlo frustraciju. Bio je to lonac koji prijeti da će eksplodirati, nekakav rastući gnjev koji samo vaša djeca mogu izazvati. Bili su jako naporni.

Nije im se sviđao meni. Pa ipak na njemu nisu bili makaroni. Bez obzira što smo ušli u ovaj restoran kako bismo utažili njihovo prigovaranje: „Umirem od gladi. Hoćemo li više pronaći mjesto za jesti?!”.

Nema veze što su cijele tri ulice gunđali o tome kako su umorni, kako im je hladno ili kako ih bole noge. Nema veze što sam ja ponijela jakne koje su oni zaboravili uzeti iz automobila ili što su se odbili preobuti u udobne tenisice.

VIDI OVO: Zašto je Bog učinio roditeljstvo tako teškim?

Jako volim svoju djecu, ali ako sam potpuno iskrena s vama… ponekad ih želim ubiti. Kao, uhvatiti ih za ramena i tresti – ubiti.

Zašto moraju neprestano ponavljati jednu te istu rečenicu dok ne kažem: „Ma daj. Stvarno? To je zanimljivo”.


„Hej mama, gledaj ovo!”

*dijete izvede neki vrlo običan plesni pokret/skok ili nešto*

„Ajme. To je odlično”, ja kažem.

Volim djecu jakooooo puno, ali stvarno, ponekad su potpuna derišta. Gledam ih dok se žale, tuku, negoduju i želim znati tko je odgojio te divlje životinje.

Oh. Da.


Volim svoju djecu jako puno. Kao, više od zraka koji dišem. Umrla bih za njih. Kada su bolesni, želim sve to preuzeti na sebe. Kada spavaju stalno ih fotografiram. Nikada ne želim zaboraviti! Ma, koga je zavaravam! Slikam sve moguće.

Svaki dan je uspomena u nastajanju te ju želim na kameri kako bi mogla uživati u svakom osmijehu, hihotu, kako bih mogla utisnuti u stranice mog srca svaku preslatku i presmiješnu stvar koju moje četverogodišnje dijete izgovori. Tako mnogo dana želim da mogu zamrznuti vrijeme, da zauvijek ostanu mali.

No tada, ostatak vremena maštam o tome kada će se iseliti. Tada ćemo moj suprug i ja moći ići na razna mjesta bez prigovaranja. Nitko me neće pitati da ga nosim. Nitko. Nitko neće popiti svu moju vodu ili pojesti svu moju hranu. Nitko me neće pitati za grickalice baš kada sjednem, prekinuti me nekim nevažnim pitanjem baš kada sam se javila na važan poziv ili pretvoriti stražnje sjedalo automobila u smetlište u 3,5 sekundi nakon što sam upalila automobil.

Znam da ću plakati. Znam da hoću. Bit će pretiho, i biti ću jako zahvalna na svim fotografijama koje sam snimila, svim mjestima gdje smo išli i predivnim uspomenama koje smo stvorili. Znam to i svaki si put to ponavljam kada me malena nogica udari u leđa kada spavaju u mom krevetu. Znam da će jednog dana taj ogroman krevet biti previše prazan.

VIDI OVO: 12 savjeta kako odgojiti duhovno zdravo dijete


To je jedini razlog zašto su oni još uvijek tu. Znam da mi žele udovoljiti. Zbog toga je uvijek „hej mama” i „gledaj me”. Čak i kada sam ju gledala kako radi istu stvar koju je radila i prije 30 sekundi. Znam razloge, i da, dobro se osjećam zbog toga. No to ne znači da mi ponekad ne zatreperi iskra u oku. Samo kažem.

Volim svoju djecu jako puno, ali kada spremam isti nered osam milijuna puta u jednom danu, da, tada želim na slijepo kupiti kartu u jednom smjeru za bilo gdje.

Jako volim svoju djecu, ali mi se ponekad ne sviđaju baš tako jako. Oni su nepristojna, sebična i naporna mala čudovišta, ali su moji. Tako da ih ne možete nazvati tim riječima. Nikada.

Jer su glasni, ali su predivni. Jer su naporni, ali su mazni. Jer me umaraju, ali su tako preslatki. Jer su užasni, ali su savršeni. Jer su užasno glasni, ali su najbolja stvar koju sam ikada napravila. Tako djeluju na mene da ih želim stiskati do smrti. I tada ih poželim tako stisnuti i nikada ih ne pustiti iz ruku.

VIDI OVO: ”Ja sam tebe rodila, ne ti mene!” Majka zapalila internet tekstom o odgoju djece

Zbog njih plačem iz frustriranosti, plačem zbog mojih navodnih neuspjeha i plačem nad ljubavlju koju u srcu imam za njih i koju nikako ne mogu zauzdati. Previše je.

Jako volim svoju djecu, ali na kraju dana, volim ih voljeti iz druge sobe.

Jako volim svoju djecu, ali je roditeljstvo teško.

Jako volim svoju djecu te se svaki dan molim za mudrost da ih odgojim u mlade žene kakve Bog ima na umu.

Volim svoju djecu, ali roditeljstvo nije za one plaha srca.

Jako volim svoju djecu i pretpostavljam da je to za danas i dovoljno.

Autorica: Brie Gowen; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com