„Izgubio sam i drugog sina“: Važna poruka oca o samoubojstvu i mentalnoj bolesti

Važna poruka oca o samoubojstvu i mentalnoj bolesti
Foto: Pixabay

„Ovog sam tjedna izgubio svog drugog sina. Prvi je poginuo u lavini, drugi je izvršio samoubojstvo. Nathaniel se borio s depresijom cijelog svog života. Imao je 33 godine. Ovo ne objavljujem zato što tražim sažaljenje. Želim nešto drugo.

Ovo će možda biti čudno nekome tko se nikada nije nosio s mentalno oboljelom osobom, ali Nathanielovu smrt žalim već dva desetljeća i sada sam završio s procesom. Bilo je puno pokušaja samoubojstva, krvavih trauma i puno neuspjelih pokušaja da mu pomognemo zbog kojih sam odustao od pomisli da je to moguće.

U početku je njegova depresija bila popraćena pobunom, ali nakon velike štete, Nate mi je jednog dana prišao i rekao ‘Žao mi je, tata. Iskopao sam si toliku jamu da ne znam kako ću se oporaviti.’

Osjećao je krivnju i ljubav pa smo razgovarali o dubljim stvarima, iako je sukob ostao. Tada je upoznao jednu mladu ženu i oženio se. Rodila im se beba u prosincu i oboje su bili sretni. Mali je Max ličio na Natea, a moj se sin činio kao da je pun nade.

To je veselje trajalo samo jedan mjesec. U siječnju je Max zaspao i nikada se više nije probudio. Kada su pronašli bebu usne su mu bile plave i nije mu bilo spasa. Beba je bila stara svega 36 dana, a Nate je pao u posljednju jamu depresije.

Ovo želim reći o mentalnoj bolesti…

Ako bi se dijete rodilo s rupom na srcu svi bi u društvu isto reagirali. Svi bi rekli ‘Oh to je tako tužno! Možemo li kako pomoći?’ Nitko ne bi rekao djetetu ili roditeljima ‘Sigurno ste nešto krivo napravili!’ Svi bismo ponudili suosjećanje, a ne osudu iz neznanja. Ali kada se rodi dijete s kemijskom neravnotežom ili genetskom sklonošću prema mentalnoj bolesti, to dijete i njegove roditelje očekuje cijeli život sramote i krivnje koje im tereti društvo koje pojma nema o pravoj naravi problema.

PROČITAJTE: Zašto samoubojstvo ne vodi uvijek u pakao?

Moramo razumjeti da je mozak samo organ. To je možda najkompliciraniji organ u tijelu, ali on je samo nakupina biološke tvari koja je jednako sklona bolesti kao jetra, pluća ili štitnjača. Činjenica da naša kultura nudi suosjećanje pacijentu s oštećenim srcem, a odmahuje glavom pacijentima s oštećenim mozgom pokazuje da nismo izašli iz mračnog doba što se tiče našeg razumijevanja mentalne bolesti.

Moram priznati da sam isprva i ja bio kriv za svoje neznanje. Odgojen sam u sretnoj obitelji sa sretnim roditeljima. Nije bilo mentalnih bolesti, nije bilo ovisnika. Nisam bio ni svjestan ni spreman na traume koje su me očekivale nakon ženidbe u obitelj koja ima povijest alkoholizma. Moja je svekrva ima bipolaran poremećaj a kasnije je bila psihotična. Nikada mi nije sinulo da bi moja djeca mogla naslijediti te poremećaje.

Kad su se kod Natea javili prvi znakovi bolesti, imao je 13 godina. Meni se činilo da se radi o nezrelosti. Bio bih ljut na njega ali to nije funkcioniralo. Pokušao bih s njim racionalno razgovarati, ali ni to nije radilo. Naposljetku smo ga odveli psihijatru ali ni to nije pomoglo. Ništa nije pomagalo. Najgora je stvar gledati kako vam dijete propada u emocionalnu jamu, a vi ne možete ništa. Mrzim nemoć, mrzim ju više od ičeg.

Ali sve je bilo popraćeno prijateljima i poznanicima koji su okretali glavom i govorili ‘Sigurno ste nešto krivo napravili’. Šokirala me brzina kojom su ljudi skakali na taj zaključak. Pa ipak, svakog sam dana bio uz svoju djecu. Dočekao bih ih kada bi došli iz škole, pomogao sam im sa zadaćom, vodio sam ih na umjetničke izložbe, podupirao sam ih u sportu. Gradili smo Lego rakete i pričali strašne priče na izletima. Pjevao sam im s gitarom dok su išli spavati. Radio sam sve što su moji roditelji radili dok su me odgajali, ali rezultati su bili potpuno drukčiji… i to me uništavalo.

PROČITAJTE: 5 molitvi za pomoć u depresiji

U svemu ovom leži lekcija a može se sažeti na jednu riječ: samilost. Kada vidite nekoga tko pati od mentalne bolesti, ili ako vidite da se roditelj pokušava snaći sa djetetom koje pati, molim vas da ne odmahujete glavom. Molim vas, nemojte odmah pomisliti da su napravili nešto loše. Samo im ponudite svoju samilost. To neće popraviti temeljni problem, ali ćete pokazati suosjećanje koje nedostaje u društvu koje ne razumije.“

Priču je originalno napisao Will Kautz na svojoj Facebook stranici.

Reci što misliš