Nadbiskup Carlo Maria Viganò objavio je izjavu o tekućoj teološkoj raspravi o statusu pape Franje i papinstva.
Na više načina, ovo je njegova najoštrija kritika dosad. Njegova Ekselencija tvrdi da s obzirom na razaranje koje je “Jorge Mario Bergoglio” prouzročio Crkvi – koje proizlazi iz njegova prihvaćanja “raka” Drugog vatikanskog sabora – i s obzirom na ulogu koju je mafija Saint Gallen odigrala u konklavi 2013., papa Franjo nikada nije imao namjeru služiti kao poglavar Katoličke crkve, prenosi LifeSiteNews.
Umjesto toga, sadašnji papa skrivao je svoje namjere od birača s krajnjim ciljem korištenja autoriteta papinstva da potkopa Crkvu i učini je “sluškinjom” Novog svjetskog poretka.
“Naprotiv, vjerujem da je njegovo prihvaćanje papinstva obezvrijeđeno, jer on papinstvo smatra nečim drugačijim od onoga što jest”, primjećuje Viganò. Nastavlja: “Želio bih da ozbiljno shvatimo … mogućnost da je Bergoglio namjeravao dobiti izbor prijevarom i da je namjeravao zlorabiti autoritet rimskog pape kako bi učinio upravo suprotno od onoga čemu je Isus Krist dao mandat Svetom Petru.”
Nadbiskup također navodi da se ne slaže sa stavom biskupa Athanasiusa Schneidera da “općeprihvaćenost” Franje kao pape čini njega papom. Njegova Ekselencija ukazuje na povijesni primjer Klementa VII. u 14. stoljeću kako bi podupro svoj argument. Iako priznaje da je trenutna situacija “ljudski nepopravljiva”, njegov cilj u objavljivanju pisma je “doći do korijena pitanja” i pronaći zajedničko polazište koje može dovesti do “lijeka [za] uznemirujuću, skandaloznu prisutnost pape koji se s razmetljivom bahatošću predstavlja kao Inimicus Ecclesiæ, i koji kao takav djeluje i govori.”
Tekst izjave možete pročitati ovdje ili poslušati u videu u nastavku.
U nastavku donosimo jedan dio iz izjave nadbiskupa:
“Jedni kažu da je Jorge Mario Bergoglio [papa Franjo] očiti heretik u doktrinarnim pitanjima, drugi da je tiranin u pitanjima vlasti, treći smatraju da je njegov izbor nevaljan zbog višestrukih anomalija ostavke Benedikta XVI. i izbora onoga koji je preuzeo njegovo mjesto. Ta mišljenja – više ili manje potkrijepljena dokazima ili rezultatom nagađanja koja se ne mogu uvijek dijeliti – ipak potvrđuju stvarnost koja je sada neosporna. I upravo ta stvarnost, po mom mišljenju, predstavlja zajedničku početnu točku u pokušajima da se ispravi uznemirujuća, skandalozna prisutnost pape koji se s razmetljivom arogancijom predstavlja kao Inimicus Ecclesiæ, i koji tako djeluje i govori. Neprijatelj je koji, upravo zato što zauzima Petrovo prijestolje i zlorabi papinsku vlast, sposoban nanijeti strahovit i poguban udarac, kakav nije uspio nanijeti niti jedan vanjski neprijatelj u čitavoj povijesti Crkve. Najgori progonitelji kršćana, najžešći pristaše masonskih loža i najneobuzdaniji heretičari nikada prije nisu uspjeli, u tako kratkom vremenu i s takvom učinkovitošću, opustošiti vinograd Gospodnji, sablažnjavati vjernike …”