odustati od crkve
Foto: Pixabay

Odrastao sam u Crkvi. Ne stvarno, odrastao sam u crkvi.

Kao dijete pastora, bezbroj sati proveo sam u crkvi i crkvenim aktivnostima. Ja sam crkveni domaćin i upoznat sa svim njezinim hirovima i prosvijećenim neobičnostima, sa svim njezinim prednostima i svim njezinim slabostima. Kao sin poznatog evangeličkog pastora John Pipera, osim što sam vidio unutrašnje djelovanje svoje vlastite crkve, također sam bio izložen crkvenim vođama iz cijelog svijeta, te sam također vidio ono što je dobro i loše u njihovim crkvama.

Mnogi ljudi poput mene, koji su od rođenja odrasli u crkvi, od te iste crkve su odustali. Mnogi vide crkvu kao zastarjelu, dominirajuću, bezličnu, licemjernu, nebitnu, konfliktnu, beznačajnu, dosadnu i bljutavu. Ona je institucionalna umjesto istinita, i puna vjernika, ali bez odnosa, kažu oni.

Vidio sam sve ovo u crkvi i mogu se složiti da je svaka optužba u nekim stvarima istina. Dijete pastora sve ovo vidi izbliza i previše osobno, te svaku grešku osjeća još intenzivnije. To je stvarno dovoljno da se netko poželi osloboditi crkve.

I imao sam tu priliku. Unatoč odrastanju u sklopu nevjerojatnog biblijskog učenja i ljubavi, odrastao sam prazan u duši. Vjerovao sam, ali nisam vjerovao potpuno. Bio sam poslušan, ali zadržao sam dijelove svog života za sebe, dijelove neiskrenosti i tajnovitosti. Poznavao sam Isusa i znao sam da je On jedini način na koji mogu biti spašen od grijeha, ali mu nisam dao svoj život.

Na kraju mi se to odbilo u lice, te sam bio suočen sa odlukom: ostati u crkvi i mučiti se u svom neredu ili otići i biti slobodan.

Odlučio sam ostati.

Odlazak je bila opcija, ali istovremeno promatrajući tu opciju, vidio sam prazninu. Naravno, Crkva može uzrokovati mnogo boli i patnje, ali to je mjesto gdje su Isusovi ljudi povezani. I doista, to je njezina svrha – Isus. To je ono što mi je postalo jasno, da je moj ostanak najbolja odluka.

Crkva je po prirodi neuredno mjesto. To je ono što se događa kada se gomila grešnika bilo gdje zajedno okupi. No, to neuredno mjesto dizajnirao je Bog da bude Njegov odraz u svijetu, i svi oni grešnici odražavaju Njega na jedinstven način.

Ništa ne odražava Boga prema svijetu kao što to čini Crkva. Ne, ne činimo crkvu koja je 100 posto ispravna, i nikada nećemo. Ne, crkva nije idealno mjesto. Da, crkva pokazuje grijehe svih svojih ljudi prilično javno. No, ništa od toga ne mijenja ono što ona jest ili ono što može biti.

Napustiti Crkvu znači povrijediti sebe i povrijediti druge. Ne mislim na povredu kao što je šamar u lice (iako u nekim slučajevima pomalo tako izgleda). Mislim na povredu poput pothranjenosti.

To ne znači da ne postoji mjesto i vrijeme kada ćete napustiti svoju crkvu. Bez sumnje, postoje crkve koje su štetne – isto kao i ljudi koji imaju opravdane rane koje su zadobili od strane crkve. U takvim slučajevima, držati se takve crkve, samo će spriječiti da takva rana iscijeli. Postoji razlika između napuštanja zajednice koja nas je povrijedila i odustajanja od Crkve općenito.

Stvoreni smo od Boga da bismo se povezali s drugima, te u toj povezanosti jedni drugima i svijetu otkrili više o Njemu. Kada se odvojimo, uskraćujemo si one aspekte Boga koje odražavaju drugi, a njima uskraćujemo one poglede koje mi odražavamo. Napustiti crkvu znači izgladnjivati našu dušu i druge.

Samoća je divna. Ali u mnogim stvarima u životu, možda čak u većini stvari, više uživamo s drugima. Uključujući Boga. Zato smo pozvani da slavimo s drugima, proučavamo s drugima, molimo s drugima. A Crkva je odušak, nesavršeni odušak, no ipak odušak.

Bog želi da ga potpuno doživimo, a to činimo s drugima kroz pjesmu, proučavanje, odraz, molitvu, suze, ispovijed, slavljenje – s drugima, Crkvom na djelu.

Neizbježno je da ćemo napustiti pojedine crkve u raznim trenucima našeg života, ali napustiti Crkvu općenito je bijeg. Možda ćete osjećati olakšanje od stresa i izbjeći konflikte. Često, poželim često udariti nekoga i izbaciti ga iz crkve. To može biti skup ljudi koji nas dovodi do ludila. (A pretpostavljam da i ja pridonosim tome da i mene često netko želi udariti). Ali ništa od toga ne mijenja ono što jest: organizam Božje prisutnosti i Kraljevstva u svijetu. To je njegov način povezivanja ljudi ka Evanđelju, nadi, životu.

Bez obzira na vaše frustracije i boli, ona ne može biti napuštena. Potrebna vam je, bili toga svjesni ili ne, i jednog dana ćete imati potrebu koju ništa i nitko drugi neće moći ispuniti. A Crkva će biti tamo gdje vam se Isus pokaže.

Autor: Barnabas Piper; Izvor: Churchleaders.com