Ljudi padaju pod utjecaj Svetog Duha kada im se pokaže Božja istina. Ruka Božja (Sveti Duh) biva pokrenuta molitvom. Nije riječ o tome, treba li ili može li molitva promijeniti Božje namjere, već da molitvom zadobijemo u nama promjenu, koja bi omogućila Bogu, da On kroz nas djeluje.
Molitva je sastavni dio lanca bezbrojnih razloga koji vode ka probuđenju a isto tako ona je i važna karika propovijedanja istine (evangelizacije). Mnogi su, istina revno propovijedali Evanđelje, da bi pokrenuli ljude obraćenju, ali su se premalo molili. Radili su, razgovarali s pojedincima, dijelili traktate, ali sve to s malo uspjeha, jer im je nedostajala pobjedonosna molitva.
Što podrazumijevamo pod ozbiljnom ili pobjedonosnom molitvom?
Pobjedonosnoj ili molitvi punoj ozbiljnosti uspijeva pokrenuti ruku Božju!
- Mora se moliti za jednu određenu stvar.
Govorim o molitvi u samoći. Mnogi se ljudi zatvaraju u sobu, ujutro, u podne ili navečer, da bi se molili i mole se za stvari koje im onoga trena padnu na pamet. Za kratko vrijeme nakon molitve, zaboravljaju što su zapravo molili. To nije molitva koja može nešto isposlovati. Svi primjeri djelotvorne molitve o kojima se u Bibliji govori iu kojima je kroz molitvu dobiven blagoslov, odnosili su se na jednu određenu stvar.
- Saglasna s voljom Božjom.
Kako bi molitva postala djelotvorna, mora biti u suglasnosti s Božjom voljom. Molitva za stvari koje su u suprotnosti s voljom Božjom, je kušanje Boga. Bog je na tri načina otkrio svoju volju nama.
a) Obećanja
Obećanja zapisana u Bibliji odnose se na stvari koje će On dati ili učiniti; ili na stvari opće vrste, kao na primjer: “I sve što zatražite u molitvi vjerujući, primit ćete.” (Mt 21,22)
b) Okolnosti
Bog otkriva svoju volju na razne načine i okolnosti. Onima koji su prosvijetljeni Svetim Duhom, jasno pokazuje, da ima namjeru dati im ovaj ili onaj blagoslov.
c) Sveti Duh.
Djecu Božju podučava Sveti Duh. Ponekad se nađemo u situaciji za koju u Svetom pismu ne nalazimo naročito razjašnjenje, a koju nam ni naše okolnosti ne objašnjavaju. Stoga ne znamo za što trebamo moliti. Tada izričito važi: ” Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.” (Rim 8,26-27 ). On pomaže djeci Božjoj, da odgovarajućom molitvom udovolje volji Božjoj. Onaj koji ispituje srce, zna što je misao Duha, jer se On odgovarajućom molitvom moli za svete. Ako dakle djeca Božja nađu, bilo u Riječi ili okolnostima izričite naznake da znaju da se za njih trebaju moliti, tada moraju još više nastojati izvršiti zapovijed Božju. Dakle: “Ispunjavajte se Duhom!” (Ef 5,18). Sveti Duh će tada upraviti vaše misli na stvari koje su po volji Božjoj, da ih zastupate i tražite u molitvi.
- Predanje volji Božjoj.
Kako bi naša molitva bila djelotvorna, moramo se moliti s predanjem volji Božjoj, ali ne da zamijenimo predanost s ravnodušnošću (pasivnošću).
Slično tome, predanost se u molitvi zamjenjuje s općim pouzdanjem u Boga, da će Bog učiniti već ono što je ispravno. Ja pod predanošću razumijem: Sporazum s voljom Božjom. Evo jednog biblijskog primjera: Kada je Davidovo dijete bilo bolesno, bio je vrlo žalostan; pa kad je dijete čak i umrlo, sluge nisu imale odvažnosti da mu to obznane. Međutim, kada je David to saznao, naredio je kao obično da mu donesu jelo. On se predao volji Božjoj. Dok je dijete živjelo, nije znao namjeru Božju; postio je i molio se misleći: “Tko zna, moguće je da mi se Bog smiluje i ostavi dijete na životu.” On je mislio da o njegovoj molitvi ovisi, hoće li dijete umrijeti ili ostati. Čim je Bog svoju volju objelodanio, poklonio se kao svetac i izgleda da se ne samo podredio volji Božjoj, već da je pri tome našao duboki mir, rekavši: “Ići ću k njemu, ali se on neće povratiti k meni.” To je bila prava opasnost. David je stvar pravilno prosudio. Dok Bog svoju volju nije otkrio, on nije znao drugo ništa, već da iscjeljenje njegova djeteta ovisi od njegove molitve, ali čim je Božja namjera postala jasna, on joj se prepustio. Međutim, prepustiti se prije nego što nam volja Božja postane jasna, bez molitve je iskušenje. Tko zna, da mnogi događaji ne ovise baš od načina na kakav se molite? Tako na primjer, možda spasenje jednog neobraćenog prijatelja ili rođaka ovisi o ustrajnosti vaše molitve, kojom se za dotičnog molite!?
- Moliti sa žarom.
Ako li netko traži li blagoslov, tada će njegova želja za blagoslovom biti isto toliko velika kao traženi blagoslov. Kada je Isus molio za neku stvar, tražio je to s takvim duševnim žarom, da je to bilo slično borbi. Ako naše iskanje, ovoga ili onoga, vrlo živahno, ako je dobronamjerno, ako nije protivno namjeri, ni volji Božjoj, tada možemo biti sigurni, da će biti ispunjeno i to iz sljedećih razloga:
a) Zbog velike dobrote Božje.
Ako stvar poželjna i ako je ljubav Božja zastupa, tada Njegova će dobrota dozvoliti da se naša želja ispuni.
b) Zbog naše velike želje.
Ako osjetimo veliku želju za onim što je Bogu ugodno, tada znajmo da je tu želju u nama prouzročio Sveti Duh koji nas nagoni da tako molimo, kako bi nas Bog uslišao. Jakovljevo pouzdanje, kada je pun duševnog žara vikao: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!” (Post 32,26) bilo je po Božjem srcu. On je zastupao njegovu molbu. Slično je bilo i s Mojsijem, kada mu Bog reče: “Gle tako prkošljiv narod, pusti da iskalim moju ljutnju na njima i da ih uništim, ali od tebe ću učiniti narod velik.” (Izl 32,7-14) Što je učinio Mojsije? Je li pristao na to da Bog da ostvari ovaj prijedlog? Ne, on je mislio kako bi u tom slučaju Egipćani trijumfirali. Zašto oni da kažu: “Na nesreću ih je izveo?” Izgledalo je, kao da je pao Bogu u naručje, zadržati Njegove ruke, koje su već bile podignute za uništenje, da otkloni udarac namijenjen narodu. Je li mu tu nešto Bog pokazao, zašto se umiješao? Naprotiv, tako neodloživu molitvu nije Bog mogao odbiti i tako je Mojsije izvojevao pobjedu. Još i danas se djeca Božja mogu vinuti ka takvom pouzdanju, ako to Božja slava zahtjeva.
- Čisti motivi.
Kako bi molitva bila djelotvorna, mora proizlaziti iz čistih motiva. Ne smije biti sebična, mora služiti Bogu na čast. Mnoge molitve proizlaze iz sebičnosti. Žene obično mole za obraćenje svojih muževa, misleći: “Bilo bi mi mnogo ugodnije živjeti s njim, išao bi sa mnom u crkvu.” To, što bi se supružnikovim obraćenjem Gospodin proslavio, i što muževljevi grijesi ne bi više ružili Boga, to je tek sporedni izbor. Veliko je iskušenje moliti se iz sebičnih razloga, a ne na slavu Božju. Stoga mnoge molitve ne budu uslišane.
- U Duhu Svetom.
Da bi molitva postala djelujući, mora biti potpomognuta Duhom Svetim. Za tako nešto smo nesposobni, kao i za bilo koje drugo sveto djelo. Samo Duh Sveti može potpomoći našu vjeru koja je potrebna u molitvi do pobjede.
- Ustrajna molitva (neprestana).
Ustrajna molitva postiže svoj cilj. Način kako trebaju, da bi izvojevali pobjedu većina kršćana nauči tek nakon mnogih molitava. Obično ih tlaka takva želja za nekim blagoslovom, da dok rade svoj posao, neprekidno mole i uzdišu Bogu za njihovu stvar, kao mati što nad bolesnim djetetom uzdiše kao da će joj srce pući, ali ipak radi svoj svakodnevni posao. Ako se kršćanin nađe u takvom stanju, njegove molitve bit će uslišane. Dokle god molitva ne postane prava borba s Bogom, teško da će donijeti pobjedu. Apostol Pavle to naziva duševnim radom. (Rim 15,30; Fil 1,27). Kada se Isus molio u Getsemanskom vrtu, s Njegovog lica kapao je krvav znoj.
Isusova ljubav prema grješnicima bila je tako velika, da je bio voljan ne samo položiti svoj život kao žrtvu, već i ispiti čašu gnjeva Božjega. Bio je voljan, da se kao “veliki svećenik” s velikom vikom i suzama se za duše bori, (Heb 5,7) tako da o njemu ostaje zapisano: “Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom.” (Iz 53,11). Stav onih koji su zabrinuti za duhovno stanje odnosno spasenje svojih bližnjih treba biti kao kod Pavla, koji je mogao reći: “Da je u svom srcu imao neprekidnu veliku bol i žalost i želio je biti sužanj Kristov za svoju braću” (Rim 9, 1-3), ili kao kod Psalmiste (Ps 119,136) “Potoke suza oči moje liju što se zakon tvoj ne čuva”; i kao kod proroka Jeremije (Jer 4,19) “Jao utrobe moje! Utrobe moje! I u srcu boli. Bije srce u meni, ne mogu šutjeti, jer ti čuješ, dušo moja, glas od trube, viku bojnu!” Ista misao se nalazi i u Jer 9,1, Jer 13,17, također i u Iz 22, 4. Čitamo i o Mordokaju, koji je razdro svoje haljine, kada je čuo da je njegov narod u opasnosti (Est 4, 1) obukao vreću i posuo se pepelom, izašao i glasno jadikovao. Zašto vjernici danas, kada promatraju jadno stanje ljudi koji idu u susret vječnom prokletstvu, zadržavaju svoje suze i ne daju u molitvi oduška svom bolu?
- Mnogo, snažno i često.
Ako hoćete nešto postići, morate moliti mnogo, često i snažno. Priča se, da su poslije smrti Apostola Jakova da su vidjeli, da su njegova koljena bila žuljevitu kao u deve. To je rješenje tajne, zašto su prvi propovjednici imali toliko uspjeha. Imali su žuljeve na koljenima!
- Moliti u Isusovo ime.
Isplati se moliti u ime Isusovo. Ne možete prići Bogu u svojstvu svog vlastitog imena. Ne možete se moliti zbog zasluga, ali možete doći u to ime, u koje nikada nećete biti odbijeni. Što znači upotrijebiti ime jednog čovjeka? Ako u banci pokažete ček koji je potpisalo izvjesno ovlaštena osoba, primit ćete od banke vaš novac isto tako sigurno kao da ga je sam vlasnik čeka podigao. Usudite se, dakle, koristiti ime Gospodina Isusa. Kada molite u Isusovo ime, to znači da ćete biti uslišani isto kao sam Isus, da ćete primiti te iste stvari koje je primio Božji ljubljeni Sin. Njegovo ime je sila, kada ga izustite.
- Recite zbogom grijehu.
Ne možete u molitvi biti uslišani, ako se ne rastanete od svih vaših grijeha. Ne samo da ih morate dovesti u sjećanje i zbog njih učiniti pokajanje, već ih od srca i za svagda isključiti, te živjeti u Bogu, novim i svetim životom.
- Moliti s vjerom.
Morate se moliti s vjerom. Morate pričekati dok ne budete primljeni. U biblijskim primjerima vidimo da je uvijek bilo ovakvog isčekivanja. Ako neka stvar u Riječi Božjoj obećana, i vi se za istu molite, bez pričekati uslišenje, tada Boga činite lašcem. Ako Bog na nešto jasno pokazuje, da je to Njegova volja, tada treba to prihvatiti kao poziv i sa puno povjerenja moliti za dotični blagoslov. I ako vas Duh Božji vodi – tjera (nalaže) da za nešto molite, tek tada imate osnova pričekati uslišenje.
Zašto Bog traži tako vruću molitvu? Da bi se kroz istu najuže povezali Krist i zajednica (crkva). Samo tako Krist u zajednicu izljeva svoju ljubav, kojom je prepuno Njegovo vlastito srce. Prema tome vjernici postaju slični svom Učitelju, puni sažaljenja prema grješnicima i to ne mogu skrivati u svom srcu. To je slučaj kod onih slugu Božjih, čije propovijedi imaju uspjeha kod vjernika i nevjernika. Oni imaju sažaljenja prema grješnicima, te takvu želju da ih vide spašene. O tome svjedoči svaka njihova riječ, dobivamo dojam da kroz njih govori sam Krist. Riječi teku s njihovih usana, kao da dolaze ravno iz Kristovog srca.
Molitveni rad djece Božje koja obiluju Božjom ljubavlju, obrazuje čudnovatu vezu, kako međusobno tako i s neobraćenima. Neobraćeni jako leže na srcu tih koji se za njih zauzimaju kod Boga. Oni ih ljube nježnom ljubavlju, kao što je Pavao lijepo izrazio riječima: “Dječice moja.” (Gal 4,19). Njegovo srce je bilo puno nježne ljubavi – “Dječice moja koju ponovo rađam”, jer su pošla natrag od istina evanđelja. To je kod njega prouzrokovalo bol kao roditelja, kada im dijete ode stranputicom. “Koju ponovo rađam s mukom, dok obličje Kristovo i nadanje slave ne pobijedi.” Zapazio sam koliku ljubav imaju ljudi ispunjeni Duhom molitve prema novo obraćenima u vrijeme probuđenja. Znam da je to neshvatljivo za ljude koji to nisu osobno iskusili, ali kada se netko u molitvi borio za neku dušu, ona mu je postala tako skupocjena, kao majčino dijete u mukama rođeno.
Progonjeni reformator John Knox je imao takvu molitvenu silu da je Škotska kraljica rekla da se više boji njegove molitve, nego svih europskih vojski (vojnih sila). Što je slijedilo, pokazalo se da je imala pravo. Jedne noći kada se molio sa svojim prijateljem, pred Bogom. Iznenada je rekao: “Oslobođenje je tu!”. Nije znao što se dogodilo, samo je znao da je Bog uslišao njegovu molitvu. Sljedeća vijest je javila da je kraljica te noći umrla.
Sličan slučaj ispričao mi je jedan propovjednik. U nekom gradu već godinama nije došlo do duhovnog probuđenja. Zajednica je bila duhovno obamrla. Skoro svi mladi ljudi bili su neobraćeni. U jednoj gradskoj četvrti živio je stari vjerni kovač, koji je mucao tako da je bila muka slušati ga. Jedno do podne pade mu na um stanje zajednice i stanje nepokajanih grešnika, što ga je jako dirnulo. Istovremeno ga je spopao takav strah za sve njih, da je ostavio posao i preostali dio dana proveo u molitvi. Sljedeći tjedan je otišao propovjedniku i molio ga da zakaže sastanak vjernika. Poslije kraćeg nećkanja, on je pristao, ali je istodobno izrazio zabrinutost da nitko neće doći. U dogovoreno večer, skupilo se toliko ljudi, da nije bilo dovoljno mjesta. Neko vrijeme je vladala velika tišina, dok odjednom jedan od prisutnih, sa suzama nije izrazio želju, da se zajednica za njega moli. Drugi su isto zahtijevali i konačno se dogodilo, da su ljudi iz svih dijelova grada bili duboko presvjedočeni o svojoj grešnosti i posvjedočili su da su doživjeli probuđenje svoga duha baš u onom trenutku kada se stari kovač molio u svojoj radionici. Tako je stari mutavi čovjek postao razlog ovog blagoslova.
Mnoge molitve bivaju izgubljene. Mnogi kršćani nikada ne postignu pobjedu, zato što ne ustraju u želji za izvjesnim blagoslovom koji osjećaju i ne ustraju dok ne postignu ono za čime čeznu. Ova želja je bila potaknuta Duhom Svetim, te je u molitvi trebalo ustrajati i time, što su svoju pozornost upravili na druge stvari, ugušili su Duha.
Propovjednici koji nemaju duha molitve, neće mnogo postići. Obično se događa, da blagoslov za njih svojom vrućom molitvom izmoli drugi. Ipak, najviše uspjeha će imati oni propovjednici koji sami znaju kako moliti da budu uslišani. I pored toga duh molitve trebaju imati ne samo dušebrižnici, već i zajednica bi trebala biti spojena s njima, jer je zapisano: “Za to sve hoću da me dom Izraelov moli, da bi mu to učinio.”
Autor: Charles G. Finney
