Mnoge se obitelji u Hrvatskoj svakodnevno pitaju zašto u njihovim domovima neprestano vladaju nemir, razdor, financijske propasti i neobjašnjive bolesti. Dok odgovore traže u vanjskim okolnostima, brojni duhovnici i pastiri upozoravaju na surovu stvarnost. Ljudi sami, svjesno ili nesvjesno, otvaraju vrata silama tame.
Hrvatski se narod ponosi svojom dugom katoličkom tradicijom, no u praksi se prečesto uočavaju teški duhovni propusti. Kroz povijest, ali i u suvremenoj pastoralnoj praksi, izdvajaju se tri ključna načina na koje vjernici navlače prokletstvo na vlastitu djecu, domove i brakove. Po onom prvom, nažalost, prepoznatljivi smo diljem zemaljske kugle, piše Dnevno.hr.
Prvi i najrašireniji grijeh jest bogopsovka. U svijetu smo poznat po nezamislivoj težini i učestalosti psovki usmjerenih protiv Isusa i Boga. Ono što je u drugim kulturama potpuno nepojmljivo, u našem se društvu često smatra društveno prihvatljivom navikom. Svjedočimo situacijama u kojima se najteže hule izgovaraju usred bijela dana, na javnim mjestima, pa čak i pred malom djecom, bez ikakvog osjećaja srama.
Bogopsovka nije tek bezazlena mana ili izraz prolazne ljutnje. To je izravan duhovni nasrtaj na Boga koji sa sobom povlači teške posljedice za cijelu obitelj. O pogubnosti ovog grijeha neumorno je grmio blaženi Alojzije Stepinac, poručujući da se nada nezahvalnika topi kao zimsko inje. Duhovnici jasno upozoravaju da psovanjem svetinja pojedinci sami sebi uskraćuju blagoslov, navlačeći nesreću na imovinu, financije i zdravlje.
Drugi strašan i duboko ukorijenjen grijeh u hrvatskim obiteljima jest zlouporaba jezika kroz kletve i konstantno zazivanje zloga, u narodu poznato kao „đavlekanje”. Izrazi poput „Vrag te odnio!” ili „Idi k vragu!” postali su dio svakodnevnog govora. Izgovaraju se u trenucima nervoze, potpuno nesvjesno, čime se silama tame daje legalno pravo na djelovanje unutar obiteljskog kruga.
U praksi se pokazuje da najteže posljedice nastaju kada roditelji, djedovi ili bake proklinju vlastitu djecu. Te riječi izrečene u ljutnji ranjavaju dječju dušu i ostavljaju trajne duhovne ožiljke koji se očituju kroz stalne životne neuspjehe, depresije i nesreće. Riječi imaju izuzetnu duhovnu težinu, a zazivanjem đavla čovjek ga doslovno poziva u svoj život. Poznati duhovnici često na svojim seminarima svjedoče o tragičnim posljedicama obiteljskih kletvi koje su urodile destrukcijom i teškim bolestima. Umjesto da jezik koriste za blagoslov, roditelji nesvjesno postaju izvor duhovnog ropstva za vlastito potomstvo.
Treći oblik duhovne propasti jest odlazak gatarama, vračevima i alternativnim iscjeliteljima. Iako se većina stanovništva deklarira katolicima, u trenucima kriza mnogi brzo zaboravljaju na sakramente. Kada nastupi teška bolest, bračni krah ili financijski slom, umjesto žarke molitve, Hrvati masovno traže pomoć na krivim adresama. Posjećivanje seoskih vračeva, alternativaca, bioenergetičara i žena koje „salijevaju strave” postalo je uobičajena praksa.
Mnoge od tih osoba vješto se maskiraju koristeći krunice i svetu vodu, no biblijski nauk je tu jasan. Riječ je o teškom grijehu protiv prve Božje zapovijedi i idolopoklonstvu. Svi ti oblici okultizma donose prividno i trenutno olakšanje, no đavao taj dug uvijek naplaćuje dvostruko. Posljedice se kasnije očituju kroz teške obiteljske tragedije, tjeskobe i duhovno ropstvo koje se proteže kroz generacije.
