Odmah nakon spominjanja Isusovog vremena provedenog u molitvi, Luka izvještava da su farizeji i pismoznanci “došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema” da bi slušali Isusa. Sjedili su pred njim te pažljivo i kritički svjedočili da ga je “sila… Gospodnja nukala da liječi” (redak 17).
I ovdje se jasno očituje veza između intenzivne molitve u skrovitosti i duhovne snage u javnosti.
Postavlja se pitanje možemo li povezati iznenađujuće velik broj slučajeva “pregaranja” nadarene braće uslijed iscrpljenosti u sadašnjosti i prošlosti s nedostatkom planiranog svakodnevnog vremena za samoću pred Bogom.
Što možemo naučiti iz molitvenih navika našeg Gospodina?
1. Mnogo posla za Boga ne smije biti razlog za preskakanje ili smanjenje molitve. Treba vrijediti upravo suprotno: što je više zadataka i posla, potrebno je više tihog vremena i molitve!
Na pitanje kako izgleda njegov plan za sutrašnji radni dan, Martin Luther odgovorio je: “Raditi, raditi od jutra do mraka. Zapravo trebam toliko toga napraviti da moram prva tri sata provesti u molitvi.” Mnogo posla za Luthera nije bio izgovor za smanjenje molitve, već upravo suprotno!
Kad je imao 23 godine, George Whitefield (1714. – 1770.) bio je kao mlad propovjednik u Londonu toliko popularan i omiljen da “više nije mogao normalno hodati”, već se prevoziti kočijom od mjesta do mjesta “da bi izbjegao ‘hosana’ povike od mnoštva”.
Jedan od njegovih biografa piše o njemu: “Njegovo ime bilo je u svačijim ustima. Tisuće i deseci tisuća raspitivali su se za njega. Njegov status bio je opasan. Tolika popularnost kod mnoštva mogla ga je uništiti, ali očuvala ga je milost Božja.”
Ali 8. siječnja 1738. okrenuo je leđa mnoštvu u Londonu i ukrcao se na jedrenjak koji će ga prevesti preko oceana do Georgije (SAD).
Tadašnje višemjesečno i često opasno putovanje iskoristio je propovjednik za strogo organiziranje dana i za izdvajanje više sati za vrijeme s Bogom u molitvi i posvećeno Bibliji, što je nastavio činiti do kraja svog života.
Na dan polaska zapisao je u svoj dnevnik: “Onaj tko nije voljan sakriti se na Božju zapovijed nakon što je bio izloženu javnosti, ne zaslužuje zvati se kršćaninom.”
Nažalost moram reći iz vlastitog iskustva da nedostaje vremena za molitvu upravo u vrijeme mnoštva aktivnosti i stresa “za Gospodina”, npr. na zajedničkim odmorima, konferencijama, misijskim aktivnostima i sl. U takvim slučajevima molitva ponekad potpuno izostaje.
Planirane aktivnosti koje zahtijevaju mnogo duhovne snage ne pripremaju se kroz intenzivno tiho vrijeme pred Bogom i nisu njime obilježene. Ono što si ne može dozvoliti nijedan sportaš – neodmoren i izgladnio stati na start utrke – doživljavamo mi kao Božji sluge. I na kraju se čudimo i jadamo što su izostali blagoslov i pobjeda. Paradoksalno, ali nažalost istinito!
A.W. Tozer je napisao: “Pripazi da više moliš, nego li što propovijedaš! Provedi više vremena s Bogom u osami, nego s ljudima u javnosti. Drži svoje srce otvoreno za Duha Božjeg da bi mogao utjecati na tebe. Njeguj odnos s Bogom više od prijateljstva s ljudima. Tako ćeš uvijek imati kruha za nahraniti gladne!”
2. Dobro je odabrati mjesto i vrijeme kad je moguće neometano moliti.
Kad pitamo kršćane koji je glavni razlog zašto ne izdvajaju više vremena za molitvu, odgovor je najčešće: “Nedostatak unutarnjeg ili vanjskog mira!”.
Naš Gospodin odabirao je osamljena mjesta kao što su pustara, “samotno mjesto” ili Maslinska gora, gdje se mogao povući na molitvu. Za to je odabrao najčešće rano jutro, “još za mraka”. Dakle mjesto i vrijeme kad su određene vanjske smetnje uglavnom isključene i kad postoje najbolji preduvjeti za postizanje duševnog mira.
Osobe iz Biblije i iz povijesti crkve jednoglasno svjedoče koliko su posebno blagoslovljeni rano ustajanje i molitva u tišini prije početka radnog dana. I ovdje se potvrđuje istinitost uzrečice: “Tko rano rani, dvije sreće grabi.” Naš Gospodin u tome je velik uzor. Ali zanimljivo je proučiti koje to osobe u Bibliji imaju također dobra iskustva s “tihim vremenom” ujutro.
O ljudima poput Abrahama, Mojsija, Gideona i Samuela čitamo kako su uvijek iznova rano ustajali da bi tražili Boga u molitvi ili da bi mu bili poslušni. I o Davidu se tako izvještava na nekoliko mjesta u Knjigama o Samuelu. I on sâm upečatljivo piše u psalmima o svojim navikama i iskustvima s molitvom u rano jutro: “Pretječem zoru i molim za pomoć, u tvoje se riječi uzdam. Oči moje straže noćne pretječu da razmišljam o besjedi tvojoj.” Psalam 119,147-148 “Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć.” Psalam 5,4 David je molio u judejskoj pustari: “Bože, ti si Bog moj! Rano ću te tražiti.” Psalam 63,2 (Djaković)
Watchman Nee zaključio je nešto provokativno: “Za boležljiv kršćanski život kakvog danas opažamo u Božje djece manje trebamo optuživati ozbiljne probleme, koliko činjenicu da ujutro prekasno ustajemo… Ne poznajem nikoga tko je blizak Gospodinu i tko kasno ustaje.”
Naravno, iz ovog opažanja i iskustva ne želimo i ne smijemo napraviti zakon niti izvršiti pritisak na savjest. Nekim kršćanima teško je održavati tiho vrijeme pred Bogom rano ujutro zbog posla, zdravstvenih ograničenja ili posebnih životnih okolnosti. Dok je naše sedmero djece bilo još malo, mojoj ženi Ulli nije bilo lako u svakodnevnoj strci i zbrci pronaći vrijeme i mir za čitanje Biblije i molitvu. Ponekad se pokrivala krpom ili dekom tako da su djeca znala da je mama u svojoj “molitvenoj sobi”.
Svima je bilo jasno da je se ne smije ometati neko vrijeme tako da su se djeca trudila paziti da prave manju buku i odgode glasna neslaganja za neko drugo vrijeme. Neke majke za svoje “tiho vrijeme s Bogom” pripreme posebno zanimljivo igračku za dijete ili djetetu omoguće slušanje omiljenog CD-a. Druge se povlače u spavaću sobu ili čak u zahod. Neke glasno čitaju Bibliju tako da i djeca istovremeno mogu imati koristi od toga. To ovisi o starosti, karakteru i okolnostima te na početku može biti naporno pridobiti djecu za slušanje.
Međutim, kad se stvori čvrsta navika, bit će to jako korisno i sasvim sigurno dobar primjer djeci. Ali svi koji u normalnim okolnostima mogu planirati tijek svog dana ne bi trebali baciti u vjetar savjete Johna Pipera, koji u svojoj knjizi “Kad ponestane radosti” (op. prev.) daje sljedeće na promišljanje: “Potrebno je više discipline za ranije lijeganje, nego za rano ustajanje. To nije oduvijek bilo tako. Dok još nije bilo struje, radija, televizije i interneta, nije bilo teško leći ubrzo nakon što je pao mrak. Malo toga moglo se raditi. Danas se moramo boriti protiv najveće napasti: da ostanemo budni i zabavljamo se. Zato se protiv umora koji nas uspavljuje i osujećuje u pokušaju da ujutro otvorimo svoje Biblije moramo boriti navečer, a ne ujutro. Kad odlučite u koliko sati će se oglasiti budilica da vas probudi na molitvu, odlučite i kad morate leći tako da ne budete iscrpljeni kad se oglasi budilica. Prepustit ću vašoj savjesti izbor trebate li ujutro kofein da biste ostali budni. Možda ga je Bog upravo zato i stvorio. U svakom slučaju, bolje je koristiti kofein da se ostane budan u molitvi, nego da se ostane budan zbog nečeg drugog.”
3. Nemoj pretvoriti “tiho vrijeme” u dokaz tvoje pobožnosti i ne dozvoli pojavu bilo kakvog ponosa!
Sjetimo se da se Gospodin “povlačio” ili “neopaženo udaljio” na osamljeno ili mirno mjesto da bi se molio. Živio je ono čemu je poučavao učenike o javnoj molitvi u Matej 6,5-6. Ne poput licemjera koji su molili na javnim mjestima da bi ih svi vidjeli i divili im se, već u sobi iza zatvorenih vrata – u “skrovitosti”!
Na primjer, to znači da se tijekom misijskih pothvata, konferencija ili zajedničkih odmora ne treba buditi u 5 sati ujutro uz što je moguće glasniju budilicu, skočiti iz kreveta, glasno listati Bibliju i na kraju glasno pasti na koljena da bi se ovim prikazom vlastite pobožnosti stvorila grižnja savjesti u sada već budnih “neduhovnih” sustanara u sobi.
Tko reklamira svoju “pobožnost” na ovaj ili sličan način, ne treba se čuditi kad ostane bez nje nakon kraćeg ili duljeg vremena.
4. Ako je moguće, potraži ili stvori mjesto gdje možeš redovito moliti.
Čitamo da se naš Gospodin običavao povlačiti na Maslinsku goru. Tamo je povremeno prenoćio (Luka 21,37) i tamo se nalazilo posebno mjesto gdje se posvećivao molitvi (Luka 22,39-40). Naravno, naš molitveni život ne bi trebao ovisiti o okolini.
Zato nam je od pomoći u postizanju unutarnjeg i vanjskog mira odabrati poznato mjesto na kojem nas, ako je moguće, ne mogu ometati mobilni telefon, internet, telefon ili različiti uređaji ili okolnosti, na kojem Bogu možemo izliti svoje srce ili mu se moliti.
Kod mene je to stara fotelja mog svekra u mojoj radnoj sobi, koja je tihi svjedok mojih briga, radosti i molitvenih želja. Drugi za svoje “tiho vrijeme” mogu odabrati dragi kutak u dnevnoj sobi, kuhinji, podrumu, potkrovlju ili bilo gdje na otvorenom.
I ovdje John Piper u gore spomenutoj knjizi daje nekoliko dobrih savjeta: “Nemojte misliti da to mjesto mora biti ugodno. Jer što je mjesto ugodnije, veća je mogućnost da ćete zaspati. Mjesto mora biti izdvojeno tako da vas ne ometaju i tako da možete glasno čitati, moliti i plakati. Prije ili kasnije plakat ćete dok ćete se boriti za dušu svog djeteta ili očuvanje svog braka, ali i dok radite na tome da usmrtite svoj ponos. Morate biti sami.”
David Brainerd (1718. – 1747.) bio je jedan od prvih misionara koji se sâm uputio sjevernoameričkim indijanskim plemenima da bi naučio njihov jezik, živio među njima i navijestio im evanđelje. U svom kratkom životu patio je od brojnih bolesti, često je bio depresivan, doživljavao je poraze u svom radu, ali i blagoslovljena vremena probuđenja.
Iza sebe ostavio je svoj dnevnik koji je mnogim kasnijim misionarima bio odlučujući izazov da predaju svoje živote Gospodinu. Dnevnik svjedoči o intenzivnom molitvenom životu tog čovjeka. I on je imao svoje drago mjesto u šumi, gdje je 28. lipnja 1744. zapisao:
“28. lipnja: – Proveo jutro u čitanju različitih dijelova Svetog pisma i žarkoj molitvi za moje Indijance, da bi Bog uspostavio svoje kraljevstvo među njima i pridružio ih svojoj crkvi. Oko devet povukao sam se u svoje uobičajeno skrovište u šumi i opet proveo neko vrijeme u molitvi. Moja velika želja bilo je obraćenje pogana k Bogu i Gospodin mi je pomogao moliti ga za to. U podne odjahao sam do Indijanaca da bih im propovijedao. I putem se uzdiglo moje srce u molitvu za njih. Bogu sam mogao slobodno reći da ova stvar na koju sam se obavezao nije moja, već njegova i da će biti njemu na slavu kad se ti jadni Indijanci obrate.”
Govori se da je Brainerd jednog dana odlučio posjetiti jedno indijansko pleme koje je bilo poznato po svojoj mržnji prema strancima i sklonosti ubijanju. Neki od njegovih prijatelja savjetovali su mu da ne stavlja život na kocku. Ali Brainerd je znao da je pozvan od Boga i oprostio se od svojih prijatelja koji su bili uvjerene da ga vide posljednji put.
Natovaren malim šatorom i svojom skromnom imovinom, uskoro je stigao do cilja i nedaleko glavnog sela tog plemena podigao šator i povukao se na molitvu da se pripremi za prvi susret. Nije ni slutio da ga je odavno primijetio jedan od neprijateljskih Indijanaca, koji je požurio podijeliti svoje otkriće s poglavicom i njegovim ratnicima.
Brzo je sazvano ratno vijeće i odaslana je skupina hrabrih ratnika da ubiju i skalpiraju bijelca koji se usudio kročiti na njihovo tlo. Ovo pleme imalo je običaj napasti neprijatelje iz zasjede, a ne izravno. Tako su se prikrali do Brainerdovog šatora i čekali da izađe da bi ga mogli ubiti svojim strijelama. Ali morali su dugo čekati, tako da su nakon nekoliko sati poslali trojicu ili četvoricu da provjere što taj bijelac radi u šatoru.
Kroz otvor su vidjeli da kleči na koljenima i s nekim razgovara. Bili su toliko iznenađeni da se nisu usudili išta učiniti tom čovjeku. Na njihovo zaprepaštenje, odjednom je u šator dogmizala zvečarka i krenula prema bijelcu na koljenima. Popela se po njemu i, baš kad je htjela zariti svoje otrovne zube u njegov vrat, odjednom se okrenula od svoje žrtve i otpuzala na suprotnu stranu šatora.
Preneraženi Indijanci tiho su se udaljili i dojavili poglavici ovu nevjerojatnu priču. A Brainerd, koji nije ništa o tome znao, ustao je s koljena, uzeo svoju Bibliju i krenuo reći evanđelje ovim strašnim Indijancima. Na njegovo veliko iznenađenje, ususret mu je krenuo poglavica sa svojim ratnicima, ali ne s namjerom da ga ubiju, već da ga dočekaju kao dugo očekivanog prijatelja – kao nekoga tko živi pod zaštitom velikog Boga.
S velikom radošću Brainerd je propovijedao evanđelje tim ljudima i u sljedećim danima mogao je doživjeti da je cijelo pleme obraćeno kroz evanđelje spasonosne milosti Gospodinove i da je prigrlilo evanđelje jednostavnom vjerom. Pionirski misionar Adoniram Judson (1813. – 1873.) u Burmi je doživio nevjerojatna protivljenja, neprijateljstva i mržnju od naroda Burme.
Bio je mučen i bičevan, željeli su ga izgladnjeti do smrti, zatvorili su ga u kavez poput životinje te već odredili datum i sat njegovog smaknuća. Ali on je u džungli imao kolibicu u koju se povlačio ponekad i na cijeli dan te u tišini dobivao od Boga novo povjerenje i novu radost i snagu.
Ovaj iskusan i patnjama iskušani misionar dao je nekoliko savjeta svojim kolegama misionarima: “Uredi svoj posao tako da bez problema možeš svakodnevno provesti ne samo dva ili tri sata općenito u tihom vremenu, već da se posebno možeš posvetiti osobnoj molitvi i zajedništvu s Bogom… Budi dosljedan kad se radi o Božjim stvarima. Prihvati svaku žrtvu da bi održao svoje vrijeme molitve. Misli na to kako je tvoje vrijeme kratko i kako ti rad i okolina ne bi smjeli uskratiti Boga.”
O poznatom propovjedniku i piscu A. W. Tozeru (1897. – 1963.) čitamo u njegovoj biografiji da je velik dio svog opsežnog vremena molitve proveo u uredu crkve, u pratnji svoje Biblije i pjesmarice: “Uvijek je pažljivo objesio svoje hlače od odijela, obukao svoj pulover i rastrgane ‘molitvene hlače’ i neko vrijeme sjedio na prastarom uredskom kauču… Nakon nekog vremena ustao bi s kauča, kleknuo i na kraju legao licem prema dolje na pod te pjevao pjesmu Lavu iz Judina plemena. Nitko se nije usuđivao prekinuti to vrijeme intimne blizine A. W. Tozera i ljubavi njegove duše. No ipak bi se povremeno netko od njegovih bližnjih popeo stepenicama i ušao u njegov ured te ga slučajno vidio na kauču ili na podu – gdje nije mario za ostatak svijeta. Nekoliko njih ispričalo je da je Tozer, licem okrenut prema podu, na tom starom tepihu plakao ili jecao.”
Možemo se nasmijati takvim “čudacima” ili odmahivati glavom, ali oni i dalje ostaju svjedočanstvo bliskosti s Bogom i čežnje za zajedništvom s Gospodinom, što je danas nažalost uglavnom nepoznato.
Autor: Wolfgang Bühne; prema poglavlju iz knjige ”Isusov molitveni život” (Euroliber)
