Na jugu Srbije, u selu blizu Aleksinca, živi bračni par čija priča godinama grije srca mnogih. Majlinda i Darko Miladinović dokaz su da ljubav ne poznaje granice, godine, nacije – samo čovječnost i toplinu.
Majlinda je rođena u Tirani, a Darko u Aleksincu. Njih dvoje su se upoznali gotovo slučajno, preko rodbine i zajedničkih prijatelja. Ona je mlada i vesela, on je četrnaest godina stariji, miran i domaćinski nastrojen.
Na prvi pogled, dvije različite kulture, dva svijeta
A zapravo, ista čežnja za domom i sigurnošću.
„Kad sam upoznala Darka, nisam vidjela ‘Srbina’ ili ‘Albanca’. Vidjela sam čovjeka koji ima dušu, koji brine, koji poštuje. To mi je bilo dovoljno“, kaže danas Majlinda, koju svi u selu zovu Maja.
Kad je prvi put kročila u srpsko selo, mnogi su se pitali kako će se snaći. Govorila je drugim jezikom, došla je iz drugačije sredine, a s tim i – uselila se u kuću punu posla: stoka, polja, kućanstvo, tradicija.
Međutim, Majlinda nije odustala. Naučila je sve – od srpske jezika do toga kako se mijesi slavenski kolač. Danas, za Uskrs, sama boji trideset jaja, priprema sarmu, peče kruh i uči kćer Nikolinu i sina Nikolu da poštuju i srpske i albanske običaje.
„Volim učiti i poštovati ono što drugi poštuju. Srbija je sada moja zemlja, a Aleksinac moj dom“, kaže Maja.
Nije sve bilo jednostavno
Kad je došla u Srbiju, mnogi su je gledali sa sumnjom. Neki su se pitali “kako se Albanka udaje za Srbina”. Ali vrijeme je pokazalo – osmijeh i ljubaznost brišu sve razlike.
Danas susjedi kažu da je Maja “duša sela” uvijek prva koja pomaže, nudi kavu, poziva na slavu.
Majlinda često kaže: „Nisam se odrekla Albanije, samo sam Srbiji dodala svom srcu.“
Svi u selu znaju njihovu priču, a mnogi je navode kao primjer – da ljubav nije stvar politike, granica ili jezike, piše 017_dn.
U svijetu punom podjela, njih dvoje su pronašli način da žive zajedno, skromno, ali s mirom kakav se rijetko viđa. Njihov život možda nije bajka, ali je dokaz da čak i najobičniji ljudi mogu pisati najljepše priče.