Trogodišnji Dima, mali plavokosi dječak iz Urala, strpljivo je čekao baku ispred prodavaonice mlijeka. U jednom trenu, nasmiješena žena u cvjetnoj suknji ponudila mu je čokoladu. Dječak se obradovao, ali taj trenutak radosti pretvorio se u užas – žena ga je zgrabila i nestala s njim u nepoznatom smjeru.
U jednome danu, svijet jednog djeteta i njegove obitelji se srušio. Grad je pretražen, slike su bile posvuda, no maleni Dima je nestao. U skučenoj kući punoj vike i psovki, okružen tuđim ljudima, Dima je shvatio da je otet.
Tamo su ga tukli, plašili i tjerali na poslušnost. Noću je tiho plakao u jastuk, sjećajući se toplog doma i bake koja ga je voljela više od svega.
Tri godine kasnije, iskoristio je trenutak i pobjegao. Mokar, gladan i bos, došao je do jedne žene koja je prepoznala da nešto nije u redu. Pozvala je policiju – i dječak je napokon spašen.
No, tragedija se time nije završila. Baka, shrvana grižnjom savjesti, preminula je od tuge. Majka, slomljena, utopila je bol u alkoholu. Dima je završio u sirotištu, ali se nije predao. S godinama je pronašao posao, obitelj i – ono najvažnije – odlučnost da pronađe izgubljenu braću i sestre.
Godinama kasnije, uspio je. Zagrlio je starijeg brata Ženju, koji je pomagao siročadi, baš poput njih nekad. Zajedno su pronašli i blizance, usvojene u Americi.
„Teško nam je razgovarati jer ne govorimo isti jezik“, rekao je Dima. „Ali znamo da pripadamo jedni drugima. I to je sve što je važno.“
Ova priča o boli, gubitku i ponovnom susretu podsjeća da, koliko god daleko život odveo ljude jedne od drugih – ljubav i sjećanje uvijek pronađu put kući.
