Biblija nas uči da je Bog Onaj koji sluša, Onaj koji odgovara i Onaj koji djeluje. Ali isto tako nas uči i jednu manje popularnu, ali duboko važnu istinu: postoje molitve na koje Bog kaže – „ne“. Ne zato što je dalek, gluho tih, nezainteresiran ili okrutan, nego zato što je svet, mudar i pun ljubavi. Njegova „ne“ jednako su sveta kao i Njegova „da“.
Mojsije, čovjek koji je četrdeset godina vodio narod kroz pustinju, molio je da prijeđe Jordan i vidi Obećanu zemlju. Nakon tolikog truda i vjernosti, gotovo bismo očekivali da Bog popusti. Ali Božja je pravednost zahtijevala disciplinu. Ipak, čak i u „ne“, Bog mu je dao milost — dopustio mu je da zemlju vidi s gore Nebo.
David je sedam dana postio i plakao za život svoga djeteta. Svakoga bi dana ležao na zemlji, moleći za čudo. No dijete je umrlo. I što David čini? Ustaje, pere se, odlazi u Gospodnji dom i klanja se. On zna: Božji odgovor može biti bolan, ali Bog ostaje vjeran.
Pavao je triput molio da mu Bog ukloni „trn u tijelu“. No umjesto uklanjanja tereta, Bog mu je dao riječ koja odzvanja stoljećima: „Dosta ti je moja milost.“ Pavao je tražio olakšanje; Bog mu je dao snagu.
Ove tri priče otkrivaju duboku tajnu vjere: Božje odbijanje nikada nije znak odbačenosti. Ono je dokaz Njegove suverenosti. On vidi ono što mi ne vidimo. On zna ono što mi ne znamo. A ponekad nas najviše voli upravo kada kaže „ne“.
Jer Božje „ne“ ne zatvara vrata. Ono otvara prostor za Njegovu milost. Pokazuje nam da On vodi priču, da On određuje put i da nas Njegova ruka nosi čak i onda kad nas Njegov odgovor zaboli.
Božje „ne“ nije kraj. To je poziv da Mu vjerujemo dublje nego prije.
