Bio je 15. veljače 2015. kada je petominutni propagandni video Islamske države preplavio svjetske medije: kolona muškaraca u narančastim kombinezonima, pognutih glava, kleči na plaži uz Sredozemno more.
Iza njih stoje maskirani militanti, u crnom, naoružani noževima, dok valovi zapljuskuju obalu kod libijskoga grada Sirte. U pitanju je 21 kršćanin – 20 egipatskih kopta, siromašnih građevinskih radnika koji su u Libiju otišli zaraditi za obitelj, i jedan muškarac iz Gane. Svi su oteti u prosincu 2014. i siječnju 2015., držani kao taoci, a zatim izvedeni na pijesak da, pred kamerama, plate životom zato što se nisu htjeli odreći Krista, piše Slobodna Dalmacija.
Video je bio hladno režiran: spor hod niz plažu, prisilno klečanje, prijeteći monolog vođe džihadista na engleskom, pa potom egzekucija. U jednom trenutku čuju se riječi koje će kasnije ući u crkvenu memoriju: neki od zarobljenika ponavljaju “Gospode Isuse Kriste” dok čekaju posljednje udarce noža. Snimka je svjesno konstruirana kao poruka poniženja kršćana, ali se u percepciji milijuna vjernika pretvorila u suprotnost – u vizualni “čas mučeništva” ljudi koji se nisu htjeli odreći onoga u što vjeruju.
Tko su bili ljudi iza narančastih kombinezona?
Dvojica od dvadeset i jednog možda su najpoznatiji: među koptima ih zovu po imenima Beshoy i Samuel, ali iza svake narančaste siluete stoji priča sela, obitelji i bijega od siromaštva u egipatskoj provinciji Minya.
Trinaest ih je došlo iz sela Al-Our, mjesta koje će kasnije postati svojevrsno svetište, s novoizgrađenom crkvom posvećenom “Mučenicima vjere i domovine”. Otišli su u Libiju za dnevnicu na gradilištu, s nadom da će u nekoliko godina rada podići kuću, školovati djecu ili pomoći roditeljima.
Posebno mjesto u toj skupini zauzima 21. muškarac, tamnoputi radnik iz Gane, čije ime se u dokumentima različito bilježilo, ali ga se u crkvenoj tradiciji pamti kao Matthewa Ayarigu. On nije bio dio prvotne skupine kopta; prema svjedočanstvima, zarobljen je odvojeno, ali je, promatrajući postojanost svojih egipatskih suboraca, izjavio: “Ja sam kršćanin, njihov Bog je moj Bog”. Time je svjesno stao u isti red, prihvatio njihovu sudbinu i, u očima mnogih kršćana, potvrdio ono što znači solidarno mučeništvo: umrijeti rame uz rame s drugima zbog iste vjere.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Obitelji žrtava tek su iz medija i kasnije iz identificiranih tijela doznale detalje onoga što se dogodilo njihovim sinovima, muževima i braći.
Kad su posmrtni ostaci 2017. pronađeni u masovnoj grobnici blizu Sirte i vraćeni u Egipat, dočekani su kao nacionalni mučenici, uz državnu i crkvenu ceremoniju, a njihova narančasta odijela postala su simbol – najprije horora, a zatim i nade.
Kako ih Crkva vidi danas?
Egipatska Koptska pravoslavna crkva vrlo brzo je pogubljene radnike proglasila mučenicima i uvrstila ih u vlastiti kalendar svetaca. Njihov spomendan obilježava se 15. veljače, datuma objave videa, i prati ga molitveni program u Al-Ouru, Kairu i diljem koptske dijaspore. U liturgiji se “Dvadeset i jedan mučenik Libije” spominju kao svjedoci vjere koji su “kršteni krvlju”, a njihovi portreti – narančasti kombinezoni na pozadini mora – vise na zidovima brojnih crkava kao ikone moderne ere, piše Slobodna Dalmacija.
Simbolika njihova stradanja nadilazi granice jedne Crkve. Papa Frane je 2023. objavio da će 21 koptski mučenik biti uvršten i u Rimsku martirologiju, službeni popis katoličkih svetaca, opisujući ih kao “dar svim kršćanima” i znak duhovnog zajedništva Katoličke i Koptske crkve. Time su postali rijedak primjer pravoslavnih vjernika koje i Vatikan liturgijski časti kao mučenike, što mnogi tumače kao gestu mosta između podijeljenih crkava na temelju “ekumenizma krvi”.
U teološkom smislu, oni su ušli u niz starokršćanskih mučenika koje Crkva promatra kao “sjemenje novih kršćana” – izraz kojim se opisuje paradoks da brutalno nasilje prema vjernicima nerijetko rađa još snažniji identitet i solidarnost zajednica. Primjer Matthewa iz Gane, koji se odlučio poistovjetiti s koptima, često se navodi u propovijedima kao paradigma: vjera nije samo nasljeđe, nego i svjesni izbor u najtežem mogućem trenutku.
