Suočavanje s bolešću često nas dovodi na koljena u žarkoj molitvi. Ipak, mnogi se vjernici s pravom pitaju zašto ozdravljenje ne dolazi svaki put, unatoč snažnoj vjeri i iskrenim vapajima.
To je jedno od najtežih pitanja kršćanskog života koje zahtijeva duboko povjerenje u Božji karakter, čak i kada su okolnosti bolne.
Važno je razumjeti da Božja šutnja nikada nije isto što i Njegova odsutnost. Njegova suverenost znači da On vidi vječnu sliku koju mi, ograničeni vremenom, ne možemo u potpunosti dokučiti. Bog je brižan Otac koji ponekad kaže “ne” ili “čekaj” jer vidi opasnosti ili lekcije koje su nama skrivene. Katkad dopušta kušnju kako bi oblikovao naš karakter ili nas privukao bliže Sebi na načine koji ne bi bili mogući u trenucima savršenog komfora.
Biblija nas uči da je naša primarna svrha proslaviti Boga u svim okolnostima. Apostol Pavao se tri puta molio da mu se ukloni “trn u tijelu”, ali mu je Bog odgovorio da mu je Njegova milost dovoljna. To nas podsjeća da se Božja snaga najljepše očituje upravo u našoj slabosti. Naša krhkost može postati snažno svjedočanstvo o Božjoj vjernosti onima koji nas promatraju.
Također moramo prihvatiti da ovozemaljski život, koji traje tek nekoliko desetljeća, nije naša krajnja postaja. Za svakog vjernika, potpuno i trajno ozdravljenje je apsolutno zajamčeno, ali se ono ponekad događa tek u vječnosti. Tamo više neće biti boli ni suza, što predstavlja konačno ispunjenje Božjeg obećanja o obnovi svega stvorenoga.
Umjesto da mjerimo Božju ljubav brzinom ili načinom Njegovog odgovora, trebamo se usredotočiti na Njegovu stalnu prisutnost u našim borbama. On obećava da nas nikada neće ostaviti.
Naše povjerenje ne smije počivati na ishodu pojedine molitve, već na osobi Isusa Krista koji razumije našu bol jer ju je i sam nosio na križu prije otprilike 2000 godina.
