Život dug više od jednog stoljeća rijetka je milost, a oni koji ga dožive postaju hodajuće kronike vremena koje nijedna knjiga ne može u potpunosti zabilježiti.
Branka Iličković Đukić, 102-godišnja bivša profesorica filozofije, svojom je nedavnom ispovijesti u serijalu „Doživjeti stotu“ podsjetila javnost na neprocjenjivu vrijednost iskrenosti i unutarnjeg mira.
Život prožet kušnjama
Njezina sudbina nije bila nimalo laka. Branka je preživjela strahote Drugog svjetskog rata, iskusila surovost Golog otoka, zatvora i logora, te provela vrijeme u partizanskim šumama. U ratu je pretrpjela i težak gubitak brata, no unatoč svim povijesnim burama, zadržala je nevjerojatnu bistrinu uma i gospodsko držanje koje i danas ostavlja snažan dojam na svakoga tko je čuje.
Zanimljivo je da rođendan nikada nije slavila sve dok nije napunila 100 godina u Domu starih u Podgorici. „Trebalo je živjeti sto godina da bih ga konačno proslavila. Eto, to je taj život“, kaže Branka s blagom dozom ironije. Njezina sposobnost da se s osmjehom osvrne na teške trenutke svjedoči o duhu koji nije dopustio da ga gorčina nadvlada.
Lekcija o ljubavi i iskrenosti
Ipak, njezina najsnažnija poruka, koja je duboko odjeknula na društvenim mrežama, tiče se onoga što nosimo duboko u sebi. Branka otvoreno priznaje da se u mladosti odrekla ljubavi jer nije imala hrabrosti biti iskrena prema vlastitim osjećajima. Smatra da je upravo to skrivanje emocija bila njezina najveća životna pogreška.
„Mislim da ljudi trebaju reći što osjećaju i kako se osjećaju. Ako kriju, mislim da je to velika greška za njih“, objašnjava Branka. Ova jednostavna, a duboka istina služi kao podsjetnik svima nama da je život prekratak za prešućene riječi i potisnute ljubavi.
Njezina elokvencija i dostojanstvo u 102. godini života dokazuju da se prava ljepota čuva srcem koje je spremno priznati svoju istinu.
