Mi ljudi imamo neobičnu sklonost vjerovati da smo vrhunski arhitekti vlastite sudbine. Sastavljamo detaljne nacrte, crtamo precizne rute i, budimo sasvim iskreni, često očekujemo od Boga da jednostavno lupi pečat odobrenja na naše „savršene“ planove. No, prava duhovna zrelost počinje u onom trenutku kada shvatimo da je naše znanje tek jedna kap u beskrajnom oceanu Božje mudrosti.
Ljudska je perspektiva inherentno ograničena prostorom i vremenom. Mi vidimo samo mali isječak stvarnosti, poput osobe koja kroz usku ključanicu pokušava opisati raskoš cijele katedrale.
Bog, nasuprot tome, promatra tapiseriju postojanja s gornje strane. Tamo gdje mi vidimo čvorove, nered i prekinute niti, On vidi savršen uzorak providnosti koji se polako i smisleno razvija.
Često se durimo kada nam vrata ostanu zatvorena, ne sluteći da su ona bila zaključana iz čiste, preventivne ljubavi. Njegovo „ne“ našim najgorljivijim molitvama često je zapravo Njegovo „zaštitit ću te“ od onoga što bi nas dugoročno ranilo ili uništilo.
Biblijski prorok Izaija nas podsjeća da su Njegove misli visoko iznad naših, baš kao što je nebo iznad zemlje. To nije uvreda našem intelektu, već poziv na najdublje moguće povjerenje.
Odreći se iluzije apsolutne kontrole nije znak slabosti, već vrhunac teološke mudrosti. Kada konačno prestanemo Bogu držati predavanja o tome kako bi trebao voditi naš život, tek tada pronalazimo onaj čuveni mir koji nadilazi svaki razum. Povjeriti svoje „sutra“ Onome tko drži cijelu vječnost u svojim dlanovima jedini je logičan put za biće koje teži istinskom smislu.
Na kraju dana, možemo birati hoćemo li biti frustrirani kapetani na brodu koji zamišljamo da vodimo, ili mirni putnici koji bezuvjetno vjeruju Kormilaru. On poznaje svaki atom vašeg bića i svaku vašu potrebu prije nego što je uopće stignete izgovoriti. Pustite Ga da vodi glavnu riječ, jer On uistinu zna bolje od vas.
