Dok je Iran trenutačno svjetskoj javnosti zanimljiv zbog geopolitičkih sukoba, stanovnici te države suočavaju se s tiho gorućom prijetnjom koja bi mogla biti pogubnija od bilo koje vojne operacije – dramatičnim nedostatkom vode.
Godine teških suša, neodržive poljoprivrede i klimatskih promjena dovele su zemlju do kritične točke, a nedavna razaranja civilne infrastrukture dodatno su produbila krizu.
Satelitske snimke najbolje ilustriraju razmjere ove ekološke katastrofe. Jezero Urmia, nekoć najveće slano jezero na Bliskom istoku koje je devedesetih godina pokrivalo gotovo 6000 četvornih kilometara, danas se smanjilo na manje od 10 posto svoje nekadašnje površine, pretvorivši se u pusto slano polje.
Prema podacima Instituta za svjetske resurse, Iran godišnje troši više od 80 posto svojih obnovljivih izvora vode, što ga smješta na sam vrh ljestvice zemalja s ekstremno visokim vodenim stresom.
Kriza već dramatično mijenja demografsku sliku zemlje i pustoši ruralne krajeve. Prema službenim podacima iranskih vlasti za ruralni razvoj, od 69.000 sela u zemlji, čak 31.000 je potpuno napušteno. Kako bunari presušuju, a poljoprivreda postaje nemoguća, milijuni obitelji prisiljeni su bježati u velike gradove, stvarajući dodatan pritisak na prenapregnute urbane vodovode.
Stručnjaci upozoravaju da korijen problema ne leži samo u klimi, već u sistemskoj korupciji i lošem upravljanju kojim dominira Iranska revolucionarna garda (IRGC). Kroz svoje inženjerske ogranke, ova takozvana “vodena mafija” forsira izgradnju ekološki pogubnih brana radi profita, preusmjeravajući vodu prema politički povezanim industrijama nauštrb lokalnih poljoprivrednika.
Bez hitne i radikalne reforme te zaokreta prema pravednijem upravljanju resursima, ova će kriza trajno definirati sudbinu iranskog naroda. Dok gledamo njihovu patnju, pozvani smo na molitvu za mir, ali i za mudrost vlasti koje drže sudbinu običnih ljudi u svojim rukama.
