U vremenu kada se o roditeljstvu govori više nego ikada, kada su društvene mreže prepune savjeta o odgoju, granicama, emocionalnoj inteligenciji i razvoju djece, često zaboravljamo jednu jednostavnu, ali duboku istinu – djeca najviše uče iz onoga što žive, a ne iz onoga što im govorimo.
Akademik, psihijatar, psihoterapeut i književnik Vladeta Jerotić, jedan od najcijenjenijih srpskih mislilaca, godinama je govorio o važnosti obitelji, ljubavi i odnosa među roditeljima. Njegove se riječi i danas citiraju jer pogađaju samu bit onoga što oblikuje jedno dijete.
Jedna od njegovih najpoznatijih misli glasi:
“Djeca ne učvršćuju brak. Tamo gdje je dobar brak može postati još bolji s djecom. Tamo gdje nije dobar, postaje još gori. Stabilni brakovi su stabilni bez obzira na to koliko djece ima. Znači, dijete je upravo onakvo kakav je brak.”
Ova rečenica na prvi pogled može zvučati strogo, ali iza nje se krije važna poruka o ulozi obitelji u razvoju djeteta.
Dijete najprije uči što je sigurnost
Jerotić je smatrao da je za zdrav razvoj djeteta najvažnije ono što dobiva od svojih roditelja u najranijim godinama života.
“Ono što će odlučiti da se dijete pogrešno razvija jest nedostatak topline, sigurnosti i autoriteta kod samih roditelja.”
Malo dijete dolazi na svijet potpuno ovisno o drugima. Ne zna koliko vrijedi, ne zna je li voljeno, ne zna je li sigurno. Sve te odgovore pronalazi kroz odnos s roditeljima.
Kada dijete dobiva pažnju, nježnost, podršku i osjećaj da je prihvaćeno, ono postupno razvija unutarnju sigurnost. Upravo ta sigurnost kasnije postaje temelj samopouzdanja, povjerenja u ljude i sposobnosti da gradi zdrave odnose.
Psiholozi danas govore o takozvanoj sigurnoj privrženosti, a Jerotićeve misli, iako izrečene prije mnogo godina, u velikoj se mjeri podudaraju sa suvremenim saznanjima o emocionalnom razvoju djece.
Djeca ne traže savršene roditelje
Jedna od najvećih zabluda modernog roditeljstva jest uvjerenje da roditelji moraju biti savršeni.
Međutim, stručnjaci već dugo ističu da djetetu nisu potrebni idealni roditelji, već dovoljno dobri roditelji – oni koji pružaju ljubav, postavljaju granice i priznaju vlastite pogreške.
Jerotić je često naglašavao važnost topline i autoriteta istovremeno. Bez ljubavi, dijete se osjeća odbačeno. Bez granica, osjeća se nesigurno.
Prava ravnoteža nalazi se upravo između te dvije krajnosti.
Zašto su djeca često iskrenija od odraslih?
Posebno zanimljivo bilo je Jerotićevo razmišljanje o načinu na koji djeca prihvaćaju jedna drugu.
“Jedino dijete prima u igri drugo dijete takvo kakvo jest.”
Djeca se mnogo rjeđe opterećuju statusom, izgledom, profesijom ili društvenim uspjehom. Njihov svijet funkcionira po jednostavnijim pravilima – važno je želi li se netko igrati, je li iskren i dijeli li radost trenutka.
Odrasli, s druge strane, često procjenjuju druge kroz očekivanja, predrasude i vlastite projekcije.
Kako je Jerotić primjećivao, ljudi često žele da drugi budu onakvi kakvima ih zamišljaju. Kada otkriju da nisu takvi, dolazi do razočaranja, kritike i odbacivanja.
Možda upravo zato mnogi psiholozi smatraju da od djece možemo naučiti mnogo o prihvaćanju, spontanosti i autentičnosti.
Ljubav počinje osjećajem sigurnosti
Govoreći o najranijem djetinjstvu, Jerotić je isticao da je djetetu više nego ikada potrebna pažnja, zaštita, društvo i emocionalna podrška.
“Malom djetetu je više nego ikome i ikada kasnije potrebna pažnja, društvo, zaštita, moralno ohrabrivanje i ljubav.”
Prema njegovom mišljenju, ljubav se razvija onda kada dijete osjeti da su njegove osnovne potrebe za sigurnošću zadovoljene. U tome ključnu ulogu imaju roditelji, a posebno osoba koja je u najranijem razdoblju najviše uz dijete.
Suvremena razvojna psihologija potvrđuje da osjećaj sigurnosti u ranom djetinjstvu utječe na emocionalni razvoj, sposobnost stvaranja bliskih odnosa i način na koji osoba doživljava sebe tijekom čitavog života.
Vladeta Jerotić je rekao ono što roditelji ne vole čuti: “Djeca se ne vole podjednako”
Poruka koja ne zastarijeva
Iako su društvo, obitelj i način života danas drugačiji nego u vrijeme kada je Vladeta Jerotić izgovarao ove riječi, njihova je bit ostala ista.
Djeci nisu najpotrebnije skupe igračke, savršeno organizirane aktivnosti ili neprestana zabava. Potrebni su im odrasli koji ih vide, čuju, prihvaćaju i pružaju im osjećaj sigurnosti.
Možda je upravo zato Jerotićeva poruka opstala toliko dugo – jer nas podsjeća da se najvažnije stvari u odrastanju ne mogu kupiti niti nadoknaditi kasnije. One nastaju u svakodnevnim zagrljajima, razgovorima, granicama koje pružaju sigurnost i ljubavi koja djetetu govori da je vrijedno upravo takvo kakvo jest.
