Dokumentarni film ugledne medijske kuće DW donosi potresnu priču o stvarnoj cijeni tehnološkog napretka koji svakodnevno koristimo bez razmišljanja.
Dok javnost neprestano sluša o revolucionarnim algoritmima koji mijenjaju naš svijet na bolje, iza strogo čuvanog paravana krije se neumoljiva, sustavna eksploatacija ljudskog rada i prirodnih resursa. Sustavi umjetne inteligencije zapravo nisu toliko umjetni i samostalni koliko su duboko ukorijenjeni u krvi, znoju i patnji nevidljivih radnika diljem svijeta.
Nevidljivi radnici koji hrane algoritme
Kada razmišljamo o tehnologiji budućnosti, obično zamišljamo briljantne inženjere u modernim uredima obasjanim suncem Kalifornije. Međutim, stvarna situacija je potpuno drukčija jer moderni inteligentni sustavi u potpunosti ovise o milijardama podataka koje netko mora ručno označiti, kategorizirati i temeljito pročistiti.
Prema službenim analizama Svjetske banke, stotine milijuna ljudi diljem našeg planeta obavljaju upravo ovaj slabo plaćeni, monotoni rad u sjeni kako bi tehnološki divovi nesmetano ostvarivali goleme profite.
Sociolozi upozoravaju da je potpuno skrivanje tog masovnog ljudskog rada namjerno osmišljeno kako bi se stvorio privlačan mit o neovisnim i autonomnim strojevima. Taj se rad sustavno delegira u siromašnije zemlje pogođene ekonomskim krizama, gdje su ljudi prisiljeni prihvatiti bilo kakve radne uvjete.
Radnici provode i po 60 sati tjedno označavajući beskonačne nizove slika, uspoređujući tekstualne odgovore računalnih programa ili ispravljajući gramatičke pogreške za minimalne naknade koje jedva pokrivaju osnovne potrebe.
Među tim radnicima nalaze se i ranjive skupine poput izbjeglica, uključujući i majke koje su napustile ratom pogođena područja i u ožujku 2022. godine stigle u potragu za sigurnošću svoje djece. One preživljavaju radeći ove skrivene poslove na obradi podataka na kućnim računalima, potpisujući stroge ugovore o tajnosti koji im izričito zabranjuju čak i razgovor o tome što točno rade. Njihova zarada od svega nekoliko dolara po danu nije dovoljna za dostojanstven život, pa su prisiljene raditi više poslova istovremeno kako bi osigurale puko preživljavanje.
Krv, znoj i trauma u sjeni Silicijske doline
Najmračniji dio ove brzorastuće industrije odnosi se na moderiranje sadržaja, gdje su radnici svakodnevno izravno izloženi najgorem verbalnom i vizualnom nasilju s interneta. Tehnološke tvrtke moraju naučiti svoje sustave što je društveno neprihvatljivo, a to znači da stvarni ljudi moraju satima pregledavati stravične materijale.
U zemljama poput Kenije, radnici provjeravaju iznimno toksične baze podataka koje uključuju ubojstva, seksualna zlostavljanja i najteže oblike fizičkog nasilja.
Svjedočanstva bivših zaposlenika koji su smogli hrabrosti progovoriti otkrivaju teške mentalne i emocionalne posljedice, uključujući depresiju, stalnu tjeskobu i teški posttraumatski stresni poremećaj. Mnogi od njih pate od kronične nesanice, proganjaju ih noćne more i više ne mogu normalno funkcionirati niti boraviti u društvu. Zbog rigoroznih ugovora o tajnosti, tim ljudima prijeti i višegodišnja kazna zatvora ako javno progovore o detaljima svog posla ili imenuju velike tehnološke klijente.
Ovi potplaćeni radnici zapravo obavljaju prljavi posao čišćenja digitalnog otpada kako bi korisnici u zapadnim zemljama mogli bezbrižno uživati u uglađenoj i sigurnoj tehnologiji. To stvara novi oblik kolonijalizma na afričkom kontinentu i drugim dijelovima globalnog juga, gdje se ljudsko zdravlje svjesno žrtvuje za razvoj softvera vrijednih stotine milijardi dolara. Radnicima je najstrože zabranjeno bilo kakvo sindikalno organiziranje, a svatko tko pokuša potražiti kolektivnu zaštitu suočava se s trenutnim otkazom.
Ekološka cijena i zastrašujuća ideologija budućnosti
Osim ljudske patnje, ubrzani razvoj umjetne inteligencije nemilosrdno proždire goleme količine dragocjenih prirodnih resursa koji se izvlače iz utrobe zemlje. Za stabilan rad cjelokupne infrastrukture nužni su bakar, zlato, kobalt, nikal, litij te brojni rijetki zemni metali čije iskapanje razara lokalne ekosustave. Šira javnost vrlo rijetko povezuje ovo uništavanje prirode s digitalnim alatima jer je cijela mreža vješto skrivena iza metafore računalnog oblaka, koji zvuči posve čisto i nematerijalno.
Infrastruktura tog apstraktnog oblaka u stvarnosti se sastoji od masivnih podatkovnih centara koji troše nevjerojatne količine električne energije i milijune litara čiste vode za hlađenje pregrijanih računalnih sustava. Znanstvenici upozoravaju da ova tehnologija ozbiljno ubrzava klimatske promjene i otvara važno etičko pitanje o opravdanosti tolikog trošenja resursa. Svako naizgled obično i jednostavno pitanje koje postavimo nekom chatbotu zahtijeva visoku ekološku cijenu o kojoj rijetko tko od nas razmišlja.
Unatoč očiglednoj šteti, vodeći menadžeri ove industrije opravdavaju sve ove gubitke radikalnim, dugoročnim ideologijama koje su postale iznimno utjecajne u Silicijskoj dolini. Te futurističke teorije stavljaju fokus isključivo na daleku budućnost, kolonizaciju svemira i stvaranje nove, superinteligentne ljudske vrste, dok trenutnu patnju stvarnih ljudi na globalnom jugu smatraju posve zanemarivom nuspojavom. To stvara duboko zabrinjavajući sustav u kojem samoproglašeni tehnološki genijalci kroje sudbinu cijelog čovječanstva radi profita, ostavljajući iza sebe uništenu prirodu i iskorištene ljudske živote.
Više pogledajte u izvrsnom dokumentarcu Deutsche Wellea:
