Gotovo dva tisućljeća kršćani širom svijeta ponavljaju istu, temeljnu istinu: Isus Krist nije mit, legenda niti plod mašte. On je Sin Božji, Riječ koja je tijelom postala.
Dok suvremeno sekularno društvo često pokušava osporiti kršćanske korijene, nova analiza Biblijskog arheološkog društva ponovno skreće pozornost na povijesne izvore izvan same Biblije. Zapisi autora koji uopće nisu bili kršćani, niti su imali ikakav interes širiti Evanđelje, iznova potvrđuju da je Isus doista hodao ovom zemljom.
Većina ozbiljnih povjesničara danas uopće ne dvoji o Njegovu povijesnom postojanju, već se rasprave vode isključivo o pojedinostima Njegova života i učenja.
Svjedočanstva Tacita i Josipa Flavija
Među najvažnijim izvanbiblijskim izvorima ističu se zapisi rimskog povjesničara Tacita i židovskog povjesničara Josipa Flavija. Tacit, jedan od najuglednijih rimskih analitičara, pišući oko 116. godine u svojim Analima, opisuje kako je car Neron progonio kršćane nakon velikog požara u Rimu.
U tom kontekstu spominje „Krista“, navodeći da je pogubljen u vrijeme vladavine cara Tiberija od strane rimskog upravitelja Judeje, Poncija Pilata. Važno je naglasiti da Tacit nije bio naklonjen kršćanima; dapače, kršćanstvo je opisao kao opasno praznovjerje. Upravo to neprijateljstvo daje dodatnu težinu njegovu zapisu, jer rimski povjesničar nije imao nikakav motiv izmišljati ili podupirati kršćanske tvrdnje.
Drugi ključni svjedok je Josip Flavije, židovski povjesničar rođen svega nekoliko godina nakon Isusova raspeća. U svom djelu Židovske starine, Josip Flavije spominje Jakova kao „brata Isusa, koji se zove Krist“. Povjesničari ovaj detalj smatraju iznimno vjerodostojnim jer se Isus ovdje spominje posve prirodno, samo kako bi se identificirala druga osoba, što upućuje na to da je Isus bio općepoznata povijesna ličnost u to doba.
Zanimljivo je da su kroz povijest Isusovi protivnici znali optuživati Krista za razne stvari, poput lažnog učenja ili obmane, no povijesni zapisi pokazuju da ga nitko i nikada u antičkom svijetu nije proglasio izmišljenim likom. Naravno, ovi povijesni dokumenti sami po sebi ne stvaraju vjeru – naša vjera čvrsto počiva na Isusu Kristu, istini Svetoga pisma i sili Njegova uskrsnuća.
Ipak, ovi drevni izvori služe kao predivno svjedočanstvo i podsjetnik da se povijesne činjenice savršeno podudaraju s onim što Crkva naviješta od samoga početka: Isus je uistinu ušao u ljudsku povijest, umro za naše grijehe i slavno uskrsnuo.
