Među kršćanima se danas post nerijetko promatra kao izborni dodatak vjerskom životu, nešto što prakticiraju samo rijetki ili pak kao kratkotrajni crkveni izazov. No, Biblija otkriva da je post praksa starija od Mojsijeva zakona, hrama i svećenstva.
On nije puki štrajk glađu usmjeren prema nebu, niti tehnika kojom pokušavamo prisiliti Boga da učini ono što želimo. Post privlači Boga zbog onoga što tjelesna glad predstavlja u duhovnoj stvarnosti.
Fizički izraz unutarnjeg stanja duše
U Starom zavjetu, hebrejska riječ za post je tsum, što u doslovnom smislu znači suzdržavanje od hrane. Proučavajući biblijski kontekst, uočavamo da post gotovo nikada ne dolazi samostalno; uvijek je povezan s molitvom, plakanjem, priznavanjem grijeha i tugovanjem.
U drevnom svijetu, post je bio fizički izraz čovjekova unutarnjeg stava. Kada duša prolazi kroz duboku patnju, tjeskobu ili prijelomne trenutke, prirodna reakcija tijela jest gubitak apetita. Izraelci su to pretočili u duboku teologiju: post je način na koji tijelo govori Bogu ono što same riječi ne mogu prenijeti.
Izvrsni primjeri takve potpune ogoljenosti pred Bogom protežu se kroz cijelo Pismo. Ana je u hramu plakala i odbijala hranu zbog svoje neplodnosti, a upravo je iz te potpune praznine proizašla molitva na koju je Bog odgovorio darovavši joj sina Samuela. David je postio i ležao na zemlji moleći za život svoga bolesnog djeteta. Estera je pozvala na trodnevni post cijeli svoj narod prije nego što je riskirala život pred kraljem, dok je Daniel postio u kostrijeti i pepelu ispovijedajući grijehe svog naroda.
Nitko od njih nije postio radi predstave ili trgovine s Bogom. Postili su jer su došli do kraja svojih ljudskih mogućnosti te su se okrenuli Bogu s glađu koja je nadmašila svaku potrebu za hranom.
Dragovoljna ovisnost i iščekivanje zaručnika
Kada svjesno prekidamo ciklus hranjenja, mi zapravo prestajemo sami održavati svoj život uobičajenim zemaljskim sredstvima. Postom poručujemo da se dragovoljno činimo ovisnima o nečem višem od kruha.
U Knjizi Ponovljenog zakona stoji zapisano kako je Bog pustio Izraelce da gladuju u pustinji kako bi ih poučio da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Glad u pustinji nije bila kazna, već pouka da ovisnost o Bogu nije samo apstraktna religiozna ideja, nego opipljiva fizička stvarnost.
Prorok Izaija u 58. poglavlju snažno korigira pogrešan post koji se pretvorio u kazalište za javnost, ističući da istinski post mora uroditi pravednošću i suosjećanjem prema onima koji su prisilno gladni.
Isus je u Propovijedi na gori nastavio tu misao, rekavši „kada postite”, a ne „ako postite”, podrazumijevajući da je post sastavni dio života svakog vjernika, baš kao i molitva ili davanje milostinje. On zapovijeda diskreciju – da operemo lice i namažemo glavu kako ljudi ne bi vidjeli da postimo, jer Otac koji vidi u tajnosti uzvraća otvoreno.
Kada su Ivana Krstitelja pitali zašto Isusovi učenici ne poste, Isus je odgovorio slikovitim pitanjem: mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? No, najavio je dane kada će zaručnik biti uzet i tada će postiti. Živimo upravo u tom vremenu. Post u doba Crkve postaje izraz duboke čežnje i iščekivanja Kristova ponovnog dolaska.
Svaki naš post tijelom izgovara ono što duh moli: „Marana tha – dođi, Gospodine Isuse!” To je svjesno stajanje pred Bogom u poniznosti, s porukom da nismo zadovoljni ovim svijetom i da čeznemo za puninom koju jedino On može pružiti.
