Molitva je jedan od najvažnijih načina na koji gradimo odnos s Bogom – prostor izravnog razgovora sa Stvoriteljem, Spasiteljem i Utješiteljem. Onaj tko se pokajao za grijeh i krenuo putem vjere ubrzo shvati da zajedništvo s Bogom podrazumijeva i iskrenu komunikaciju. No čak i u molitvi tijelo zna zadržati svoju moć nad vjernikom, pa postoji ispravan i pogrešan način pristupanja Božjem prijestolju.
Duh Sveti, doduše, može pretvoriti naše uzdahe u molitvu (usp. Rim 8,26), no to ne znači da će naše loše namjere, neprimjerene zahtjeve ili nevjerno srce učiniti prihvatljivima pred Ocem. U nastavku donosimo pet takvih pogrešnih pristupa molitvi.
1. Ne moli s ponosnim srcem
Jedan od najčešćih načina na koji čovjek gradi zid između sebe i Boga jest ponos. Ponosan čovjek oslanja se na vlastitu dobrotu, vlastita postignuća i vlastite sposobnosti, a Pismo jasno kaže da nitko nije pravedan sam po sebi te da je mudrije osloniti se na Boga nego na sebe. Ponos uzdiže vlastito ja umjesto Boga, pa onemogućuje istinsko slavljenje, zahvaljivanje i pokajanje – jer ponosnom je čovjeku teško uočiti vlastite mane.
Knjiga Izreka to potvrđuje: “Strah Gospodnji jest mržnja na zlo. Oholost i uznositost, put zli i usta lažljiva mrzim” (usp. Izr 8,13, KS). Isus istu istinu ilustrira prispodobom o farizeju i cariniku koji odlaze u hram moliti se: farizej se uzdiže hvaleći vlastitu pravednost, dok carinik, ne usuđujući se ni pogled podignuti k nebu, samo moli za milost. Isus zaključuje da je upravo carinik otišao opravdan, “jer će se svaki koji sam sebe uzvisuje ponizit, a koji sam sebe ponizuje, uzvisit će se” (usp. Lk 18,9-14, KS). Apostol Jakov to sažima riječima: “Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost” (usp. Jak 4,6, KS).
2. Ne moli s lažnim osjećajima
Ponekad, kad smo povrijeđeni ili boli nas nešto, radije glumimo da je sve u redu nego što to donesemo pred Boga. Drugi put moliti za nešto zvuči kao da nam je stalo, iako duboko u sebi to ne osjećamo. Bog, međutim, gleda srce, ne samo vanjštinu – zna kad smo tužni, povrijeđeni, ljuti, oduševljeni ili ogorčeni. Takva pretvorna molitva Boga ne vara; iskrenije je pred njim ili izliti svoje pravo stanje srca, ili priznati vlastitu ravnodušnost prema onome za što molimo.
Prorok Jeremija piše: “Podmuklo je srce više od svega i pokvareno – tko će ga spoznati? Ja, Jahve, istražujem srce i ispitujem bubrege, da vratim svakome po njegovu vladanju” (usp. Jr 17,9-10, KS). Slično opominje i Knjiga Izreka o onome tko krije mržnju laskavim riječima (usp. Izr 26,24-26). Isus, s druge strane, poziva na iskrenost bez pokazivanja pred drugima: “Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti; i tvoj Otac, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (usp. Mt 6,5-6, KS).
3. Ne moli bez očekivanja odgovora
U zapadnom svijetu imamo lak pristup resursima i navikli smo sve rješavati vlastitim silama, pa nam je teško moliti očekujući da će Bog stvarno, čudesno djelovati. Mnogi izgovore molitvu, kažu “amen”, a onda se okrenu i sami pokušaju riješiti problem. Bog, međutim, uvijek odgovara na molitvu – možda ne uvijek potvrdno, možda ne odmah, ali Pismo ohrabruje vjernike da mole s pouzdanjem, znajući da će Bog odgovoriti prema svojoj savršenoj volji.
Psalam poziva: “Smiri se pred Jahvom i njega čekaj strpljivo” (usp. Ps 37,7, KS), a Isus dodaje: “Ako, dakle, vi, zli, znate dobre darove davati djeci svojoj, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!” (usp. Lk 11,13, KS). Ivan bilježi Isusovo obećanje: “Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite, i bit će vam” (usp. Iv 15,7-8, KS).
4. Ne moli tražeći samo vlastitu volju
Svi imamo želje, i nije pogrešno tražiti od Boga ono što nam je potrebno ili čemu se nadamo. No prava molitva ne staje na vlastitim željama, nego jednako iskreno traži da se ispuni Božja savršena volja, čak i kad ta volja ne izgleda kao ono što bismo sami odabrali. Predanost Božjoj volji jača odnos s njim, vodi ispunjenijem duhovnom životu i vječnim blagoslovima – a upravo je to Isus pokazao u Getsemanskom vrtu.
Ondje, teška srca do smrti, moli: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (usp. Mt 26,38-39, KS). Apostol Pavao potiče: “Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete raspoznavati što je volja Božja, dobra, ugodna i savršena” (usp. Rim 12,2, KS), a Ivan dodaje da imamo pouzdanje da nas Bog čuje “ako što ištemo po volji njegovoj” (usp. 1 Iv 5,13-15, KS).
5. Ne moli bez zahvalnosti
Bit će dana kad je sve toliko teško da jedino što možemo jest zavapiti Bogu u boli – i to nije loše, jer znači da se oslanjamo na njega. No problem nastaje kad se čovjek Bogu obraća samo onda kad nešto treba ili želi. Ako molitva nije i vrijeme klanjanja, razgovora i izražavanja zahvalnosti, možda je riječ o problemu u samom srcu vjernika. Bog nije tu samo da ispunjava želje i uklanja probleme – on je razlog postojanja cijelog čovječanstva i dostojan je hvale, slavljenja i zahvale.
Psalam poziva: “Dođite, kličimo Jahvi, uzvikujmo Stijeni spasenja svoga! Ta velik je Bog Jahve, Kralj velik nad svim bogovima” (usp. Ps 95,2-3, KS), a Pavao poručuje Kološanima da mir Kristov vlada u srcima te da sve, riječju ili djelom, treba činiti “zahvaljujući Bogu Ocu po njemu” (usp. Kol 3,15-17, KS). Slično piše i Solunjanima: “Uvijek se radujte, bez prestanka molite, u svemu zahvaljujte, jer to je volja Božja u Kristu Isusu za vas” (usp. 1 Sol 5,16-19, KS).
Svaki je dan nova prilika tražiti Boga i produbljivati vlastiti duhovni hod s njim. Kršćanin uvijek treba nastojati moliti s ispravnim srcem – ne tražeći zlo, ne moleći Boga da opravda grijeh, nego s pogledom uprtim prema vječnosti. Kako naš odnos s Bogom bude sve dublji, tako će i naša molitva postajati sve ispravnija, sve sličnija onoj koju nas je sam Isus naučio: “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji” (usp. Mt 6,9-13, KS).
