Priča o Babilonskoj kuli nije samo davna povijesna epizoda, nego duboka dijagnoza ljudskoga srca i suvremenog društva. Profesor John Lennox u svojem predavanju podsjeća kako iza gradnje grada i kule stoji želja čovjeka da stvori ime za sebe, da vlastitim snagama i naprednom tehnologijom osigura vlastitu veličinu te pobjegne od ovisnosti o Bogu.
Antički povjesničar Josip Flavije bilježi da je Nimrod, osnivač Babilona, potaknuo ljude na prkos prema Bogu. Njegovo je nastojanje bilo sagraditi grad dovoljno velik i toranj dovoljno visok kako bi izbjegao eventualne buduće Božje sudove. Izraz „početak njegova kraljevstva” u Knjizi Postanka označava sam početak svjetovne, sekularne moći. Ljudi su se okupili s idejom: „Hajde da si sagradimo grad i toranj s vrhom do neba i pribavimo si ime!”
Lennox ističe kako riječ „ime” ovdje označava potragu za smislom i identitetom. Čovjek od samih početaka traži smisao, no Babilonska kula prikazuje pokušaj da se taj smisao ostvari bez Boga, isključivo kroz ljudsko postignuće, moć i tehnologiju. Taj se duh u potpunosti zrcali u današnjim modernim neboderima i metropolama. Nadmetanje nacija i pojedinaca u gradnji sve viših građevina često je u biti natjecanje ega i želja za isticanjem moći te dosegom besmrtnosti.
“Spuštanje” dolje
Ironija biblijskog izvještaja leži u činjenici da se čovječanstvo uzdiglo u svojim očima, ali se Bog morao „spustiti” kako bi uopće vidio što to ljudi grade. Između ljudskoga najvišeg postignuća i Božje veličine ostaje nepremostiv jaz. Bog nije uništio grad, već je pomiješao njihov jezik. Budući da je zajednički jezik temelj reda i jedinstva, bez njega se svaki zajednički projekt gradnje bez Boga urušava.
Nasuprot Babilonskoj kuli stoji Božji poziv Abramu. Dok su graditelji Babilona nastojali sami sebi stvoriti ime, Bog obećava Abramu da će On učiniti njegovo ime velikim. To stvara temeljnu dvojbu svakoga čovjeka: hoćemo li sami graditi vlastiti smisao i uzdizati svoje tornjeve ili ćemo povjeriti svoj život Bogu i dopustiti da nam On dade istinsku vrijednost i značaj.
Biblija nas ne uči da su znanost, tehnologija ili gradovi sami po sebi loši. Nema ničeg pogrešnog u korištenju razuma i razvoju društva dokle god se uzdamo u Boga. Problem nastaje kada se uzdamo isključivo u vlastiti razum, a Boga koristimo ili potpuno odbacujemo.
Poslanica Hebrejima otkriva da Abram nije bio protiv koncepta grada, već je iščekivao grad koji ima čvrste temelje, kojemu je graditelj i tvorac Bog. Cijela se Biblija zapravo može promatrati kao priča o dva grada – Babilonu i Novom Jeruzalemu. Pitanje za svakog vjernika nije u kojemu gradu fizički živi, nego za koji grad živi i na kakvim temeljima gradi svoj život.
