Beograđanka na autobusnoj stanici u Zagrebu doživjela iskustvo koje nikada neće zaboraviti

Beograđanka Marija Pešić (28) doživjela je neobično, ali prekrasno iskustvo na zagrebačkoj autobusnoj stanici dok se vraćala iz Šibenika. Kako je ispričala za Telegraf.rs, nije ni slutila da će joj potpuna neznanka uljepšati dan i cijelo putovanje koje će pamtiti cijelog života.

Marija se zasitila beogradske gužve i odlučila posjetiti prijatelje u Šibeniku te s njima provesti pet dana kraj mora, u prelijepim zalascima sunca i čistom morskom zraku, daleko od buke i prometne gužve.

Kada je došao dan povratka, sjela je u autobus koji je išao iz Šibenika za Zagreb, a pored nje sjela je jedna starija gospođa, stara oko 60–65 godina, i tu počinje ova neobična priča.

„Stupile smo spontano u komunikaciju kroz koju sam shvatila da je iz Dalmacije, ali da živi u Beču. Rekla mi je da mnogo voli putovati i upravo se vraćala iz Grčke. Tako smo i počele pričati o životu i ubrzo sam shvatila da nam se prilično poklapaju pogledi na svijet. Obe volimo putovati, a ona mi je rekla da će putovati dokle god je zdravlje bude služilo, bez obzira na godine“, priča Marija.

I tako je prošlo nekoliko sati vožnje do Zagreba. Marija joj je ispričala da se vraća u svoj rodni grad nakon kratkog odmora u Hrvatskoj i da se teška srca oprostila od prijatelja i prelijepog grada, a nije ni slutila da će i ova gospođa postati “dio njenog nezaboravnog putovanja”.

Nije to očekivala

„Stigle smo u Zagreb, ponudila se na stanici da mi čuva kofer dok ja obavim što imam. Kada sam se vratila, u znak zahvalnosti i zbog lijepog druženja, poklonila sam joj mandarine koje sam ja dobila i koje su preukusne. Ona je zatim izvadila novčanik i dala mi novac, kako je rekla ‘da mi se nađe’, da ne moram brinuti“, priča Marija i ističe da joj na kraj pameti nije bilo da će to učiniti.

„Naručila je kavu i za mene misleći da imam više vremena, međutim ja sam morala dalje žuriti na sljedeći autobus. Žurila sam i nisam stigla ni uzeti njezin broj telefona. Rastale smo se uz rečenicu da ćemo se možda opet negdje sresti. Prvo sam, naravno, odbila novac, ali bila je jako uporna i onda mi je rekla: ‘Znam ja što je mladost, ovo ti je blagoslov od mene’.“

Kada je Marija stigla na svoj drugi prijevoz, onaj koji je vozi za Beograd, i tek se ukrcala i sjela, shvatila je što se dogodilo u toj brzini. Shvatila je da je jedna baka Suzana, do tada potpuni neznanac, pored njezinih prijatelja, doprinijela tome da ovo zasigurno bude putovanje koje će pamtiti cijeli život.

Kaže da je napunila baterije, odmorila se, ali kao što je to uvijek slučaj s njom, stekla i nova poznanstva. Shvatila je da dobri ljudi i dalje postoje, gdje god živjeli i kako god se zvali.