U tišini noći, dok većina svijeta tone u san pod toplim pokrivačima i sigurnim krovovima, jedan čovjek, bez doma, bez udobnosti, bez onoga što mnogi smatraju osnovnim – kleči na hladnom tlu i moli se.
Nema ništa osim vjere. Njegova je molitva tiha, ali snažna, poput svjetla koje ne dopušta tami da potpuno zavlada.
To je slika koja para srce i budi dušu – čovjek koji je izgubio sve osim pouzdanja u Boga. Dok mnogi u blagostanju zaboravljaju zahvalnost, on u svojoj nevolji izražava nadu.
Ne moli za bogatstvo, luksuz ili slavu – moli za snagu, za mir, za sutrašnji dan. Njegova molitva nije slabost, već najveći oblik snage koju jedno ljudsko srce može posjedovati.
Ovaj prizor podsjetnik je svima nama koliko je život krhak, ali i koliko je duhovna snaga nepobjediva. Ljubav, nada i vjera ne ovise o okolnostima – one žive u srcima onih koji ih njeguju, bez obzira na sve što su izgubili.
Bog ne gleda vanjštinu, ne broji imetak ni položaj. Gleda srce – a u srcu ovog čovjeka, vjera gori jače od svake nevolje. Možda on nema dom, ali ima nešto što ni najveći dvorci ne garantiraju – iskreni odnos s Bogom.
Ovaj beskućnik nas uči: nikada nisi tako siromašan da ne možeš moliti, niti tako izgubljen da Bog ne čuje tvoj glas. U njegovoj molitvi odzvanja podsjetnik svima nama – vjera je dom duše.
