Ovo je svjedočanstvo žene koja je u svojoj beznadnoj situaciji zavapila Bogu, a on joj je odgovorio s najljepšim čudom.
Da ne bude zabune, moj ovozemaljski život počeo je prije 40 godina, ali moj duhovni život počeo je na današnji dan prije točno 10 godina. Naime, prvih 30 godina života bilo je lutanje i traženje. Imala sam sve, svjetovnim očima gledano – karijeru, putovanja po svijetu od Antalije do Stockholma. Ljetovanja, kokteli, diskoteke i isprazni život.
A onda, onda je u moj život došla neplanirana, vanbračna trudnoća i sve je krenulo naopačke. Ostavio me čovjek kojeg sam voljela i koji bi trebao biti radostan što će postati otac. Roditelji, prijatelji, kolege na poslu savjetovali su abortus – ubiti nerođeni život. Nisam to učinila. Zbog te odluke, svi su me odbacili.
Moji najbliži su mi okrenuli leđa, šef mi je dao otkaz, a početkom devetog mjeseca trudnoće, ostala sam i bez stana jer je gazdarica kod koje sam stanovala shvatila da nemam posla i neću moći plaćati stanarinu. Mjesec prosinac, balkanska zima, a ja potpuno sama. Mnogo se toga još događalo.
Prvi pokušaj samoubojstva nije uspio
Prvi pokušaj samoubojstva 19.12. 2004. nije uspio, ali su me smjestili u bolnicu. U noći 24./25.12., u bolesničkoj sobi plakala sam i tražila Boga. Mene su do tada učili da je Bog strašan i da On kažnjava za sve prijestupe i grijehe. Mislila sam da ja, s izvanbračno začetim djetetom u sebi, nemam pravo tražiti pomoć od Boga i da je sve što prolazim kazna od Njega za moje grijehe.
Ipak, tu božićnu noć, bez nade i ikakvog izgleda za budućnost, zavapila sam Bogu: „Bože, kažu da si i Ti imao sina. I On je rođen, i živio je. Zašto smo moje dijete i ja odbačeni? Moj sin još nije rođen, a već je odbačen. Bože, ako Te ima, zbog Tvog sina, molim Te da zaštitiš moje nerođeno dijete“. Bila je to jedna od mojih rečenica izgovorenih te noći. Plakala sam i pričala. Ispovijedala sam sve svoje grijehe i rane i imala sam osjećaj da je netko pored mene u mojoj bolesničkoj sobi.
Već drugi dan nakon Nove godine otpustili su me iz bolnice. Liječnik mi je rekao da se vratim krajem mjeseca zbog poroda. Izašla sam iz tople bolničke zgrade na hladne siječanjske ulice. Nisam imala kamo. Moji su „prijatelji“ bili zauzeti ili odsutni iz grada. Moji roditelji nisu htjeli čuti za mene – osramotila sam obitelj – a zvanične ustanove imale su protokole i formulare koje trebaš popuniti i čekati.
Sve je bilo crno i hladno oko mene
Spavala sam u ruševinama, grijala se kartonima, cijeli dan pojela tek nekoliko kifli i popila nekoliko šalica čaja u lokalnim kafeterijama – za više nisam imala novca. Bilo je hladno mom tijelu, a moje srce je već bilo okovano ledom razočarenja, mržnje i beznađa. Jednu noć sam prespavala na autobusnoj stanici, pa opet u ruševine. Sve je bilo crno i hladno oko mene. I tad sam odlučila da više ne vrijedi živjeti.
Za razliku od prvog puta, kada sam uzela samo 2 kutije tableta, ovaj put sam uzela 4. Mislila sam da će me 120 tableta sigurno ubiti. I onda , progutala sam sve tablete, a moje posljednje misli su bile upućene mom ocu. Boljelo me to što me otac odbacio.
Ali, umjesto smrti dobila sam život – i to kakav život. Srela sam Njega. Došao mi je u susret u svoj slavi i milosti. Jednostavan, ali ipak veličanstven. Kaže, došao je jer sam Ga tražila. Odazvao se na moj poziv iako nisam bila kršćanka i o Isusu sam znala samo iz knjiga, a Biblija je bila tek lekcija iz književnosti. Rekao mi je da me moj pravi Otac nikad nije napustio, jer jedini pravi otac je onaj na nebu. On je uvijek bio uz mene i čekao je samo da postanem svjesna Njegove prisutnosti. Imala sam bezbroj pitanja. Niti jedno nisam izgovorila, ali sam dobila odgovore. On je čitao moje srce. Da, s Isusom se priča iz srca, jednostavno, bez mnogo kićenih riječi. On gleda naša srca. Ljudi s kojima sam ranije dijelila svoje svjedočanstvo pitaju kako je izgledao, a moj je odgovor – ne znam. Dok je u slavi i milosti prilazio, vidjela sam svjetlost koja se ne da opisati, ali u isto vrijeme, sve ovozemaljske riječi su malo da Ga opišem. Sve riječi koje ljudski um može smisliti su premalo i preslabe da bi opisale kako je to biti ispred Gospoda.
Ipak, svaka Njegova riječ se duboko urezala u moje srce i moj duh. Rekao mi je da nije vrijeme da umremo moje dijete i ja. Da ćemo živjeti i pronositi slavu Gospoda koji prašta duši koja se kaje i milostiv je prema onima koji pruže ruku u potrazi za Njim. „Bog prašta, a ti govori svima da trebaju praštati i moliti za oprost. Pokajanje srca je istinski put do Oca, a On sve čeka.“ Rekao mi je da više nikada neću biti sama, da je On taj koji će zauvijek biti uz mene i dijete. „Sve što ti budu uzeli ljudi, radi Imena Moga, bit će nadoknađeno s deset puta više.“ Na rastanku mi je prstima dotaknuo čelo, blagoslovio me i dao mom sinu ime Daniel.
Bili su spremni ako umrem da barem spase bebu
Probudila sam se nakon 72 sata kome. Bila sam ponovo u bolnici. Dobri ljudi su me dovezli do bolnice, ali liječnici su bili bespomoćni. Stavili su me na isti krevet i svako malo provjeravali rad srca bebe. Bili su spremni ako umrem da barem spase bebu. Kažu da je za cijelo vrijeme mog besvjesnog stanja, sin u mojoj utrobi imao potpuno normalne životne funkcije. U bolnici sam ostala do poroda i moj Daniel je ugledao svjetlo ovog svijeta 17.01.2005.
Za koji dan proslavit će 10. rođendan, ali tek kasnije kad sam počela čitati Pismo i razumijevati izraze i pojmove iz Pisma, shvatila sam što znači njegovo ime. Daniel – Gospodin je sudac moj. I to je istina – ljudi oko mene, već su ubrzo nakon njegovog začeća, u utrobi mu htjeli presuditi, a onda i ja, ali ipak je Gospodin taj koji vodi njegov život.
Gospodin je ispuno svoje obećanje
Prošlo je deset godina mog života s Kristom. Moja biološka obitelj odlučila je prekinuti sve kontakte sa mnom. Ipak, ja sam sretna. Gospodin je ispunio obećanje i umjesto troje bioloških srodnika, dao mi je na tisuće sestara i braće. Ovih deset godina nije bilo samo mlijeko i med – bilo je kušnji, izazova, napada, ali znala sam – nisam više sama, On je uz mene! I kad sam se prije tri godine suočila s najgorom mogućom medicinskom dijagnozom – karcinom -znala sam… On je uz mene. Nije me poslao u bolnicu da plačem i tugujem nego da se Ime Njegovo proslavi. U službi za nerođene aktivna sam već 6 godina. I svaki put kad se spasi jedan nerođeni život, ja znam da je to Njegovo djelo, a ja sam samo alat u Njegovim rukama.
Ovo svjedočanstvo danas dijelim s vama da vas podsjetim da nijedna kušnja ili izazov nije veći od našeg Živog Boga. Isus je tu, sa mnom i u meni. Njemu plačem i s Njim se radujem jer sve što danas jesam, Njegova je zasluga.
On je mog sina i mene vratio iz mrtvih i zato: Hvala Ti, Kriste, za ovaj rođendan!
Autorica: Sabaheta Trklja
