Tridesetih godina prošlog stoljeća Staljin je naredio da se sprovede duhovna “čistka”. Progonjeni su svi kršćani i uništavane su Biblije. U Stavropolju je ovo naređenje provođeno s nevjerojatnom revnošću i žestinom. Uništeno je na tisuće Biblija i mnogi vjernici su poslati u tzv. gulage – zatvorske logore, u kojima su skoro svi umrli kao neprijatelji države.
Nakon raspada Sovjetskog saveza, mnogi Rusi su se počeli duhovno buditi te se interesirati za Boga. Ubrzo su počeli dolaziti misionari. Tako je jedna skupina došla iu Stavropolj. Nisu poznavali povijest grada, ali kada su se pojavili problemi s dovoženjem Biblija iz Moskve, netko od domaćina se sjetio da se na periferiji grada nalazi skladište u koje su za vrijeme Staljina sakupljane Biblije prije spaljivanja.
Nakon mnogo molitvi konačno je jedan član grupe smogao hrabrosti i otišao kod predstavnika vlasti da se raspita jesu li Biblije još uvijek tamo. Još uvijek su tamo bile! Dobili su dozvolu da te Biblije uzmu i ponovo ih razdele građanima Stavropolja.
Sljedećeg dana su iznajmili kamion i došli su s nekolicinom najamnih radnika, Rusa. Trebali su im pomoći da te Biblije natovare i odvezu odatle. Jedan od radnika je bio mladić, neprijateljski raspoložen, nevjernik, koji je došao samo zbog nadnice. Dok su se utovarali Biblije, mladić je odjednom nestao. Pronašli su ga u jednom ćošku skladišta. Plakao je.
Sakrio se s namjerom da jednu Bibliju uzme za sebe. Međutim, to što je pronašao jako ga je potreslo. Sa unutarnje strane korice Biblije koju je odabrao, bio je potpis njegove bake! To je bila njena Biblija. Iz tolike gomile Biblija ukrao je upravo onu koja je pripadala njegovoj baki, ženi koja je cijeli život bila proganjana zbog njezine vjere. Zato je plakao. Shvatio je da je Bog stvaran. Njegova baka se sigurno molila za njega i za cijeli grad.
Pronalaženje bakine Biblije je za ovog čovjeka bio pravi duhovni bljesak. Danas je za njega Biblija isto tako dragocjena kao što je bila i za njegovu baku.
