Nijedna obiteljska priča nije savršena. U svakoj se obitelji isprepliću trenuci sreće, ali i boli. Vrijeme može zaliječiti mnoge rane, no postoje one koje ostaju duboko urezane, osobito kada dolaze od onih koje najviše volimo.
Bake i djedovi imaju posebno mjesto u svakoj obitelji. Oni su čuvari tradicije, tihi podupiratelji i oni koji strpljivo daruju svoje vrijeme i ljubav.
Njihova požrtvovanost često je nevidljiva, ali neprocjenjiva. Ipak, što se dogodi kada se sav taj trud i pažnja ne vrate ni u najmanjoj mjeri? Upravo to svjedoče priče baka Vlade i Vide.
Godinama je bila oslonac djeci i unucima
Baka Vlada iz Hrvatske, danas blizu 70 godina, godinama je bila oslonac svojoj djeci i unucima. “Čuvala sam ih svih četvero. Ustajala sam u pola pet da bih stigla pomoći, nije mi bilo teško”, prisjeća se. No sada, kaže, često prođu dani, čak i tjedni, a da je nitko ne nazove. “Prošlo je 12 dana, a ni odrasli unuk od dvadeset godina ne pita kako sam. To boli, jer ne tražim ništa osim malo poštovanja.”
Tuga u njezinim riječima otkriva samoću koja s godinama sve više pritišće. Iako se trudi ostati hrabra, priznaje da joj nedostaje ono najjednostavnije – topla riječ i znak da nije zaboravljena.
“Štrudla od jabuka koju nema s kim podijeliti”
Sličnu priču dijeli i baka Vida, 76-godišnja udovica. “Volim ispeći štrudlu od jabuka, pa svima javim da navrate. Na kraju pola bacim ili odnesem susjedima.” Kaže da je srećom jedna unuka redovito obilazi, donosi joj sitnice i razgovara s njom. “Da nije nje, bila bih do kraja utučena.”
No od ostalih unučadi gotovo da i nema glasa. “Pomirila sam se. Nemam čarobni štapić da to promijenim”, zaključuje baka Vida.
Njihove ispovijesti podsjećaju da stariji u obitelji nisu samo pomoć kada je potrebno. Oni su svjedoci ljubavi i žrtve, a njihova najveća želja je jednostavna – da budu viđeni, voljeni i da čuju glas svojih najbližih.
