Dovoljno muževan da mogu zaplakati

Može li muškarac zaista biti živ, ako je zaboravio plakati? Može li Božji čovjek, Kristov službenik zaista tvrditi da je u potpunosti Kristov, ako nikada ne zaplače? To su bila neugodna pitanja koja sam si postavljao.

Ovakva pitanja naime, iako su suha kao što su moje oči bile, nisam izmislio ja. Uzeo sam ih u obzir donekle s nevoljko. Proučavao sam, čak sam i zapamtio oproštajni Pavlov govor starješinama iz Efeza i mogao sam zamisliti njegovo uplakano lice.

Pavao, koji je bio usidren na obali Mileta, poslao je poruku Efezu, koji je bio udaljen oko četrdeset milja. Pozvao je starješine neka odmah dođu. Nakon što su došli, rekao im je ono što im je slamalo srca: „I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo.“ (Djela 20, 25; 37-38) Pavao je odlučio ukrcati se na brod, koji je trebao ploviti mračnim provincijama: „A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje.“ (Djela 20, 22-23)

S njima je u Efezu proveo tri godine, brinući se danonoćno za njihove duše. Ovo je posljednji puta što će se susresti u Pavlovom životu. Njegove su riječi djelovale kao zlatne poluge. Od svih stvari koje je rekao i kojih se prisjetio, kako bi ohrabrio i upozorio, s tako malo slova koja su preostala kako bi napisao svoju posljednju poruku, jeste li iznenađeni time što je Pavao ne jednom nego dva puta od svih stvari, spomenuo svoje suze?

Služiti Bogu suzama

Pavao započinje svoje posljednje riječi dragim prijateljima:

Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih;“ (Djela 20, 18-19)

Pavao spominje svoje plakanje kao činjenicu, nešto s čime su oni sami bili upoznati. Efeški starješine sjećaju se kako su Pavlove emocije djelovale iskreno. Vidjeli su kako često pokazuje svoju emotivnu stranu dok je bio s njima.

Kada bih znao, naslikao bih sliku pod nazivom ”Gospodinov lav, plače”. Dobro je za mene da ovo vidim. Pavao je tijekom svoje službe znao izgubiti stabilnost. S vremena na vrijeme, izgleda da je ovo bilo mnoštvo puta, njegova strast za Kristom i njegovo sažaljenje za duše poništili su njegovu prividnu ravnotežu. “Sjećate li se mojih suza?” Pita ove sada starješine crkve.

Sve ovo navelo me je na postavljanje pitanja: „Služim li i sam Bogu ovako emotivno? Želim li?“ Želite li vi?

Upozorenja koja dolaze kroz nejasnost

Kada Pavao spominje svoje suze po drugi puta, on kaže više. Nakon što govori starješinama neka pažljivo paze na stado koje im je Duh dao na upravljanje, rekao im je da će ih napadati divlji vuci izvana, dok će se lažni učitelji uvlačiti u stado iznutra. (Djela 20, 29-30)

Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.“ (Djela 20, 31)

Ovdje vidimo kako Pavao objašnjava da ih je upozoravao, bez prestanka, tri godine. Kakav prizor, kakva zbunjenost. Razmišljamo zajedno o ovome plačućem ratniku.

Ovaj čovjek ih na ozbiljan način upozorava o grijehu, dolasku suda i gnjeva, dok je toplim suzama kupao njihove duše. Kao stražar, podigao je ruke i proglasio se slobodnim od njihove krvi. Dva im puta govori kako se nije susprezao i kako im je iskreno govorio Božju istinu. Izrekao je teške i nepopularne riječi; upozoravao je i nazivao grijehom ono što jest grijeh. Ljudima se nije svidjelo što je rekao, točnije, pokušavali su ga ubiti.

No ovaj vojnik je plakao dok je izdavao svoje upozorenje: „Odvratite se od svoje ruševine, bježite od nadolazećeg gnjeva, pokajte se Bogu i povjerujte u Krista. Vjerujte u Radosnu vijest Božjeg milosrđa. Nastavite vjerovati u razapetog i sada uskrsnulog Krista, koji se uskoro vraća!“

Moć preklinjanja u suzama

Zamislite stajati nasuprot takvog čovjeka.

Vaše ljudsko, palo srce, često je bilo na oprezu zbog neprestanih svađa i kritiziranja. Vaš je oklop dobro ulašten, a grijeh je dobro zaštićen. Bezočne rasprave i igre riječima vaš su sport. No tko je protivnik, koji napada s konja? Kakav ratnik prolijeva suze za čovjeka kojeg želi pobijediti? Čelik se sudara s hladnim čelikom, što je poznata pjesma bojišta. Uzdasi, uzvici i zvuk trublja, u njima uživate; ali ti meki i uznemirujući vapaji ne dolaze od neprijatelja, dolaze od vas. Ovo je više od obične istine; ovo je ljubav.

Vidite crvenilo oka. Čujete zadivljujuća zaustavljanja i početak njegovog govora. Ovdje nije neprijatelj, nije najamnik, nije obični sudionik rasprave. On je ozbiljan svakako, ali ozbiljan za više od svađe. On je ozbiljan u vezi duše, moje duše. On može odbaciti moja mišljenja, ali on me nosi na svome srcu. On mi govori teške stvari, ali izgleda da mi želi dobro. Možda više nego što želim sam za sebe.

Opomene za dvojicu muškaraca

Kakvo ispravljanje i za one tvrde i za one koji običavaju žalovati, za one poput mene koji su učili na ognjenom jezeru dok su uz jezero rijetko pustili suzu i onima koji plaču i koji se nikad ne bi usudili spomenuti pakao.

Kakva neugodnost mogu postati upozorenja, kada se daju bez ove svete vlage. Iako sijeva, kiše nema. Mjehovi koji su bili itekako poznati Pavlu: „Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku…“ (Djela 9, 1) U njegovim sada suznim očima, oni koji ne plaču mogu pronaći nadu u to da milosrđe ipak još uvijek nije završilo s nama.

Ali ne mogasmo niti tolerirati ne osvjedočenog plačljivca, čije suze ne imadu dubok izvor. Ljudi koji si na rubu plača zbog nevažnih stvari trebaju podsjetnik na to da trebaju odustati od sebe poput muškaraca i da trebaju biti snažni. Dobre suze služe višoj ambiciji. One služe Kristu. Ali iznad tih podiže se vapaj u Efezu.

S takvim je, što mogu samo zamisliti, bilo teško raspravljati dugo, a još teže zaboraviti. Kad si zadnji put, dragi kršćanski čitatelju, kroz uplakane oči upozorio brata nevjernika, majku otpadnicu, požudnog sina, prevarenog prijatelja?

Ne bi li trebali oni koji zaista žive u ovome svijetu kakav jest, trebali pronaći vremena za plač? Ne žive li mnogi koji preziru milosrđe i odbacuju Krista? Nisu li duše izgubljene na tom vječnom mjestu plača i škrguta zubi, naši prijatelji, kolege iz razreda i susjedi, mnogi od njih koji ne poznaju kršćanina koji je prolio ijednu suzu nad njihovim dušama? Ne trebamo uvijek plakati. Ali je li naša opasnost previše suzna molba za duše?

Plakati za njihove duše

Posljednja riječ, dakle, za kolege starješine, muškarce poput onih s kojima je Pavao razgovarao toga dana. Imate li suzu za proliti za izgubljenim grješnikom i ugroženim vjernikom? Služimo li našem Gospodaru sa suzama? Ne pretvaram se da vas upućujem u te stvari. Ovo su samo moje bilješke propovijedi dok slučajno čujem lava koji plače.

Pomolimo se svi za svete suze. Ne samo zbog suza, ne kako bismo priredili priredbu kojom bismo privukli pažnju na nas same, niti kako bismo pokušali manipulirati. Tražimo život, puninu života, obilan život u Kristu, život koji je u potpunosti živ, u potpunosti probuđen, u potpunosti suosjećajan unutar ovog palog svijeta, zlih vremena i besmrtnih duša. Gospodine, podigni naraštaj muškaraca i žena lavljih srca za Krista, koji će Ti služiti svim svojim srcima, umovima, dušama i snagom; i suzama.

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.

NAJNOVIJE!