Samostanski život oduvijek je bio obavijen velom tajne, no nedavne ispovijesti bivših redovnica na Redditu otkrivaju iznenađujuće ljudsku stranu ovog poziva. Daleko od uobičajenih stereotipa, stvarnost je često mnogo normalnija nego što javnost zamišlja.
Mnoge sestre u zajednicu ulaze s bogatim životnim iskustvom; neke su ranije imale ljubavne veze, a bilo je čak i samohranih majki koje su se pridružile nakon što su im djeca odrasla.
Statistika pokazuje da je put do doživotnih zavjeta iznimno zahtjevan. Primjerice, od četrdeset djevojaka u dobi od 20 do 35 godina, često tek jedna ostane do samog kraja. Život iza zatvorenih vrata uključuje vrlo rano buđenje uz zajedničku molitvu, ali i klasičan radni dan od devet do pet sati.
Navečer se sestre opuštaju uz televiziju, kartanje ili čašu vina, dok se u domovima za umirovljenice stare od 65 do 100 godina ponekad nazdravi i kvalitetnim viskijem uz svirku klavira.
Ipak, ove zajednice nisu imune na ljudske slabosti poput povremenog ogovaranja ili osjećaja izoliranosti. S druge strane, sestre su često vrhunski obrazovane intelektualke s poslijediplomskim diplomama koje su kroz povijest predvodile važne društvene borbe.
One su, kako zaključuju sudionice rasprave, zapravo sasvim obične žene s vrlo specifičnom posvećenošću, koje uživaju u malim stvarima poput sladoleda ili brige o samostanskim ljubimcima.
