Crvena panda: Je li ovaj animirani film vrijedan gledanja?

Crvena panda” je najnoviji animirani film iz produkcije Pixara i Disneya sinkroniziran na hrvatski koji je poharao domaća i svjetska kina. No, koju poruku “Crvena panda” doista donosi? Je li vrijedan gledanja?

Priča iz Pixarovog animiranog filma ”Crvena panda” vrlo je specifična: trinaestogodišnja djevojčica kinesko-kanadskog podrijetla bori se sa svojim prijelazima u pubertet, u Torontu na početku 2000-ih. No, kao i sve specifične priče, postoje univerzalne teme, kao i suptilni, no vrlo važne pretpostavke u vezi pogleda na svijet, o kojima se treba govoriti.

Uživao sam u većini aspekata filma. Animacije su vrhunske, šale su redoviti smiješne, a predstavljanje nedovoljno viđene kulture i konteksta je osvježavajuće. Nadalje, film odlično pogađa generacijski sukob koji se događa u obiteljima migranata, kao i neizbježne probleme puberteta.

Scenaristica Domee Shi, koja je i sama kinesko-kanadskog podrijetla i odrasla je u Torontu, jasno je izjavila da je njezina crvena panda ”metafora za čarobni pubertet” te da film na dobar način prikazuje nestalnost ovog stadija života. Osobno mi se svidio iskren, suosjećajan pristup iskustva puberteta. On pruža dobar temelj za razgovor o ovakvim temama za roditelje mladih djevojaka, koje se nalaze ili na rubu ili usred ovog, vrlo često turbulentnog stanja razvoja.

Šteta je što je toliko ideja i poruka iz filma toliko nekorisno. Usprkos svim plusevima, film se u konačnici zauzima za pogrješnu središnju poruku, koja je skrivena pod velom davanja snage: prihvati tko si, čak i svoje bezobzirne poroke i opasne impulse i nemoj dopustiti nikome da te zaustavi.

Crvena panda film
Foto: Pixar

Crvena panda – nemoj pripitomiti zvijer. Pusti je van.

U Crvenoj pandi, protagonistica Meilin Lee otkriva da njezina unutrašnja zvijer izlazi van samo kada postane emocionalno nadražena; tada se doslovno pretvori u crvenu pandu. Priča koristi temu iz poznate priče o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu ili o Bruceu Banneru i Hulku. No kao što je to slučaj u našem ne-podijeljenom dobu, film nalaže da je kategorija oprečnosti zapravo zastarjela i štetna.

Novo doba nalaže da dvije suprotnosti ne trebaju biti jedna nasuprot druge; Jekyll nasuprot Hydea, nego o prihvaćanju obje kao esencijalnih verzija autentične verzije nas samih. To je prirodan tijek modernog doba: iz crnog i bijelog u to da je sve sivo; pretvaranje disforije u euforiju.

Tradicionalno, zamisao ovakvih priča Jekylla nasuprot Hydea govori da su ljudi sami po sebi inherentno u sukobu: naše tjelesne strasti u sukobu su sa našom logikom ili voljom. Tjelesne strasti često nas vode u nagli, neracionalni kaos, dok nam strana Jekyllova strana često pomaže u razvijanju vrlina, kako bismo mogli ”smiriti” potencijalnu štetu, koju bi naše divlje strasti mogle uzrokovati.

Naravno, ovo je također i duboko teološka zamisao. U Rimljanima 7, Pavao jasno piše o ratu koji se vodi unutar njega: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro.“ (Rimljanima 7, 15-18) Pavao često govori o ratu između tijela i duha (Galaćanima 5, 16-26) i o novom i starome ”ja”. (Efežanima 4, 17-24)

Ohrabrujuće je to što Novi zavjet normalizira ovaj aspekt čovjekove osobe; da će se naša pala priroda, koja je orijentirana prema kaosu, uvijek boriti protiv naše racionalne prirode, koja želi biti ispravna i puna vrlina.

Ono što nećete pronaći u Novome zavjetu jest ohrabrenje da se jednostavno trebamo prepustiti tim ”dvjema stranama nas samih” i da ih trebamo prihvatiti kao ključne aspekte ”onoga tko mi jesmo”. Biblija nas nikada ne potiče na prihvaćanje ”zvjerske” prirode nas samih kao posvećenog dobra, kao da je priroda Hydea u našoj prirodi nekako posvećeni dio nas samih, kojeg ne bismo trebali sakriti, nego pokazati, bez srama.

Crvena panda poruka
Snimka zaslona: YouTube

Crvena panda i današnja kultura

No naša današnja kultura čini upravo to. Isto čini i Crvena panda.

U jednom trenutku u filmu, Meilinin tata govori joj o različitim ”stranama” nas samih i nastavlja: ”Iako su neke strane neuredne i divlje, poanta nije u tome da te loše strane pokušamo odgurnuti od nas. Poanta je da napravimo prostor za njih i da živimo s njima”.

Meilinina posljednja rečenica u filmu još jasnije naglašava poantu filma: „Svi mi imamo unutrašnju zvijer.“ To govori u didaktičkom sažetku, usmjerenom na djecu koja gledaju. „Svatko od nas ima neuredne, glasne, čudne dijelove nas samih, koji su skriveni. No mnogi od nas to nikada ne puštaju van. Ja jesam. Hoćete li i vi?“

Ova je poruka u potpunosti u skladu s današnjih duhom vremena, koji govori ”voli se takav kakav jesi” i ne razlikuje se puno od poruka ”oslobađanja”, koje već godinama gledamo u Disneyevim filmovima. No to je grozna poruka. Spisateljica i stručnjakinja Jessica Hooten Wilson o tome piše na svojoj objavi na Twitteru, gdje kritizira film, kada piše da istinska sloboda počiva na suprotnome od dopuštanju da naša unutrašnja zvijer slobodno divlja: „Prikazujemo slobodu time što nismo robovi našim tjelesnim željama. Pokazujemo slobodu kroz kontrolu naše ”unutrašnje zvijeri” i kada dopuštamo da naše vrline i ”bolja priroda” izlazi van.“

Želimo li doista potaknuti djecu na odustajanje od svih nastojanja sputavanja ”nižih” dijelove sebe, kao da je svaki pokušaj “kroćenja” zvjerskih strasti nelegitimno brisanje identiteta koje nameću opresivni sustavi; bilo roditelji, pastori ili patrijarhat?

”Prihvati nered” može zvučati kao slatki slogan napisan na šalici za kavu, no ako on opravdava grješno ponašanje, pod zastavom autentičnosti i ”identiteta izražavanja”, to je štetna moralna filozofija, koja će dovesti do brodoloma života.

”Moja panda, moj izbor”!

Blizu završetka Crvene pande, šokantno drska rečenica, koju izgovara Meilin, jasno govori o tome kakav pogled na svijet ima film.

Dok se Meilin priprema za izlazak sa svojim prijateljicama, nakon što je odlučila prihvatiti, a ne sakriti ”zvjersku” stranu same sebe, njezina mama prosvjeduje protiv toga što Meilin ide u javnost, prikazujući uši i rep pande. Meilin na to odgovara: „Moja panda, moj izbor mama!“

Ovo je u biti potvrda omiljenog slogana aktivista koji se zauzimaju za pobačaje; ”moje tijelo, moj izbor” te je trijumfalna izjava trinaestogodišnje djevojčice da je ono što ona odluči raditi sa svojim tijelom njezin izbor, bez obzira na ono što njezini roditelji ili stariji na to imaju za reći. Kao da trinaestogodišnja djevojčica zna najbolje.

Ovaj prizor podsjetio me je na djelo Abigail Shrier, Nepovratna šteta, na vrlo teško štivo, kojim autorica govori o opasnom svrgavanju roditeljskog autoriteta, zbog transseksualne agende. Jeste li vi trinaestogodišnja djevojčica, koja se osjeća, negdje u svom toj neurednoj, neracionalnoj zbrci tinejdžerskih osjećaja, da zapravo možete biti dječak? Ako se tako osjećate, onda će vam terapeut koji podržava trans agendu, propisati uzimanje hormona i možda vrhunsku operaciju i sve će se to dogoditi, bez da o tome obavijeste vaše roditelje!

Da budemo jasni, Crvena panda ne promiče izričito transseksualnu agendu. No promiče isti pogled na svijet kakav promiče i trans agenda: prihvaćanje neurednosti svog unutrašnjeg ”ja” koje je u sukobu, vjerujte svim svojim osjećajima i nemojte dopustiti nikome, pogotovo ne roditeljima, da vas zaustave na putu onoga što želite biti, s obzirom na spol, osobnost ili vrstu životinje.

U kontekstu ”savjeta kakve dajemo našoj djeci”, ova poruka ne da je loša; ona je kriminalno loša. Iz tog razloga, moj savjet u vezi Crvene pande jest da ne gledate ovaj film. Kada našoj djeci govorimo da samo trebaju ”pokazati” ili ”prepustiti se” svome zbunjenom ili palom ”ja”, to našoj djeci neće dati snagu. Dovest će ih u opasnost.

Autor: Brett McCracken; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.