‘Gle, stojim na vratima i kucam. Ako ćeš otvoriti vrata, ja ću ući…’

Mnogi ljudi govore o Isusu od jučer. Okrećemo stranice drage stare knjige i čitamo o spasenju i iscjeljenju tijela, a zatim sjedimo uzdišući te govorimo: “Čuda su stvar prošlosti.” On je to radio! On je spašavao duše! On je iscjeljivao bolesne, ali on to više ne radi.

O, neka nas je stid naše nevjere! Neka nas je stid! Neka nas je stid našeg skepticizma i modernizma! Nekada je on “bio moguć”. Govori li tako tekst: “On je moguć zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih” (Heb 7,25)? Jednom je mogao? Kaže li riječ to? Ne, dopustite da vičem s vrha krova. Dopustite da navješćujem po ulicama. Neka se to pronosi s propovjedaonica seoskih kapela i velikih katedrala. On je moguć! On je moguć! On je moguć!

Svijet ne zanima Krist koji je nekada nešto radio. U vrijeme kad mi živimo, u gradu u kojem stanujemo, u zgradi u kojoj prebivamo i u vremenu kao što je ovo – Isus je moguć. Nije čudo da su molitveni sastanci prazni. Nije čudo da su redovi prazni i oltari Gospodnji napušteni kad je sve što danas možemo čuti priča o Kristu koji je živio u danima koji su prošli. Čitamo o Isusu povijesti i ne slušamo ništa drugo nego priču o čovjeku Nazarećaninu.

Prijatelju moj, Isus Krist Nazarećanin je Krist grada u kojem živiš. Noge našega Gospodina nisu gazile samo obale Galileje u danima koji su davno prošli, one hodaju i kaldrmom grada u kojem ti sad stanuješ. Nalazimo ga na trgu ljudske industrije, u jazbinama poroka, u dvoranama nečasnih i na mjestima grijeha!

Gdje god je ljudska potreba, gdje god kuca srce puno krivnje, tamo je Isus. Žao mi je što moram reći da nije s onu stranu vrata srca, već čeka vani i nježno kuca, kuca probodenim rukama od čavala i govori nježnim i blagim glasom: “Gle, stojim na vratima i kucam. Ako ćeš otvoriti vrata, ja ću ući i večerati s tobom i ti sa mnom.”

Autor: Charles S. Price