Pitanje o sudbini onih koji nikada nisu imali priliku čuti Radosnu vijest jedno je od najtežih i najčešćih pitanja u kršćanstvu.
Često zamišljamo čovjeka na pustom otoku i pitamo se kako bi pravedan Bog mogao osuditi nekoga tko fizički nije mogao doći u doticaj s Biblijom. Među vjernicima se o ovoj temi uglavnom javljaju 2 dominantna stajališta: inkluzivizam i ekskluzivizam.
Inkluzivisti vjeruju da je spasenje moguće isključivo kroz Isusa Krista, ali da Bog može spasiti i one koji ga nisu svjesno prihvatili.
Prema ovom viđenju, ljudi koji se iskreno odazovu na „svjetlo“ koje imaju kroz opću objavu u prirodi ili moralni zakon u savjesti, mogu biti otkupljeni Kristovom žrtvom. Oni se često pozivaju na Božji karakter ljubavi, vjerujući da Bog ne bi dopustio da netko strada samo zbog mjesta rođenja.
Vjera za spasenje?
S druge strane, ekskluzivizam je povijesno i biblijski prevladavajuće stajalište koje naglašava da je za spasenje nužna svjesna vjera u Evanđelje. Rimljanima prov poglavlje objašnjavaju da je objava u prirodi dovoljna da ljude učini odgovornima pred Bogom, ali ne i da ih spasi. Čovjek, prema apostolu Pavlu, nije kriv zato što nije čuo za Isusa, nego zato što je svjesno potisnuo istinu o Stvoritelju koju vidi u svemiru.
Biblija u 10. poglavlju Poslanice Rimljanima postavlja vrlo jasan lanac logike koji podupire ekskluzivističko viđenje. Pavao piše da će se spasiti svatko tko prizove ime Gospodnje. Međutim, on odmah pita kako će ga prizvati ako nisu povjerovali, a kako će povjerovati ako nisu čuli? To jasno ukazuje na to da je naviještanje Evanđelja ključno za spasenje duša.
Slučaj Kornelija iz Djela apostolskih 10. poglavlja nudi presudan uvid. Kornelije je bio pobožan čovjek koji se bojao Boga i činio milostinju. Iako bi ga mnogi danas smatrali „spašenim“ zbog njegove iskrenosti, Bog mu je ipak poslao Petra da mu navijesti Radosnu vijest. To sugerira da čak i najreligioznija osoba treba čuti specifičnu poruku o Kristu kako bi primila oproštenje grijeha.
