Ante L., Hrvat koji je veći dio života proveo radeći u Njemačkoj, sanjao je jednostavnu starost: mir, sigurnost i dom kojem će se vratiti ispunjena srca. Umjesto toga, godine pred njim pretvorile su se u bolnu borbu za elementarno dostojanstvo.
Osim što je izgubio vid i zdravlje, izgubio je i ono što najviše razara – povjerenje u ljude koji su mu trebali biti oslonac, piše Fenix Magazin.
Ante je desetljećima radio u inozemstvu, gradio kuću, obitelj i život u koji je vjerovao. No bolest, moždani udar i kasniji gubitak vida učinili su ga ranjivim. Njegov sin i dodijeljena njemačka skrbnica, prema navodima obitelji, umjesto da mu pruže sigurnost, donosili su odluke koje su ga ostavile bez dokumenata, bez većeg dijela mirovine, bez liječenja i – najteže – bez ikoga tko bi ga štitio.
Nakon ženine smrti, Ante je ostao potpuno sam. Želio se vratiti u Hrvatsku, ali dokumenti su mu bili skriveni, a od mirovine dobivao je samo 500 eura mjesečno – nedovoljno i za osnovne potrebe. Godinama nije dobio pregled očiju, iako je glaukom mogao biti liječen. Postojala je mogućnost da mu se vid djelomično spasi, no povratkom u Njemačku operacija nikada nije obavljena. Tri mjeseca kasnije – potpuno je oslijepio.
Bio je gladan
Živio je od jednog obroka dnevno koji mu je Caritas donosio u kartonskoj kutiji. Bez vode, bez pogleda, bez sigurnosti. Sestra je svjedočila kako je najteže bilo čuti ga kako govori da je – gladan.
Njemačko starateljstvo, koje bi trebalo biti zaštita najranjivijih, u njegovu je slučaju, prema riječima obitelji, pretvoreno u mehanizam kontrole. Skrbnica je upravljala njegovim financijama i dokumentima, ali ne u njegovu korist. I danas, iako je u Splitu i pod skrbi obitelji, isplata njegove mirovine i dalje je blokirana.
Njegov sin javio mu se samo jednom u cijeloj godini – na rođendan. Jedna jedina rečenica.
Ante je danas siguran u Hrvatskoj, ali borba za pravdu tek je počela. Godine zanemarivanja, sakrivanja dokumenata, uskraćivanja liječenja i ponižavajućih uvjeta života ostaju rana koja traži odgovore.
Ova priča nije samo o jednome čovjeku. Ona je upozorenje koliko su stariji, nemoćni i bolesni ranjivi kada izostane ljubav i odgovornost najbližih, ali i sustava koji bi ih trebao štititi.
Na kraju, ostaje pitanje: kako mi, kao društvo i kao vjernici, gledamo na one koji su slabi? Krist nas poziva da „nosimo bremena jedni drugih“, da štitimo najmanje među nama. Možda ne možemo promijeniti prošlost ovog čovjeka, ali možemo doprinijeti da nijedan drugi Ante ne bude ostavljen u tami koju je on morao proći.
