Najnoviji podaci pokazuju da gotovo svaki deseti odrasli Europljanin u dobi od 20 do 79 godina boluje od dijabetesa, ali raspodjela bolesti po kontinentu daleko je od ujednačene.
Instagram stranica “europe.magazine” objavila je kartu za 2024. godinu koja jasno otkriva velike regionalne razlike – od najnižih stopa na sjeveru do izrazito visokih razina na jugu i jugoistoku Europe.
Najvišu stopu ima Turska, s čak 16,5 posto odraslih koji žive s dijabetesom, što je uvjerljivo najviše u Europi. Povišeni postotci bilježe se i u državama Balkana, među kojima su Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo i Albanija, gdje broj oboljelih redovito prelazi 10 posto. U toj skupini nalazi se i Portugal.
Hrvatska je iznad europskog prosjeka
Suprotno tome, Norveška i Irska prednjače kao zemlje s najmanjom prevalencijom dijabetesa – Norveška sa 4,8 posto, a Irska s tek 3,6 posto odraslih. Hrvatska se nalazi iznad europskog prosjeka, s oko 10,5 posto oboljelih, što je više nego u većini zapadnoeuropskih država i razlog za ozbiljnu zabrinutost.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Objava je izazvala burne reakcije, ponajviše zato što karta ne razlikuje tip 1 i tip 2 dijabetesa. Brojni komentatori upozorili su da se radi o dvjema potpuno različitim bolestima: tip 1 nije povezan sa životnim stilom, dok je tip 2 najčešće rezultat kombinacije prehrane, pretilosti i nedostatka tjelesne aktivnosti.
“Baklava progovara”
U komentarima nije nedostajalo ni humora ni kritike mediteranske i balkanske prehrane: od “ovdje baklava progovara” do šala na račun masne kuhinje i tradicionalnih slastica. No stručnjaci upozoravaju – stvarni uzrok najčešće je pretjerani unos ugljikohidrata i premalo kretanja, što dugoročno podiže razinu glukoze.
Dijabetes je ozbiljna bolest, a mnogi ljudi ni ne znaju da je imaju. Najčešći simptomi uključuju pojačanu žeđ, iscrpljenost, gubitak težine, svrbež kože, sporo zacjeljivanje rana i zamagljen vid. Pravodobno prepoznavanje tih znakova ključno je za liječenje i sprječavanje komplikacija.
I dok statistike mogu zabrinuti, one također mogu biti poticaj da osobno, obiteljski i društveno promijenimo navike – jer briga za tijelo, koje je “hram Duha Svetoga”, ostaje i duhovna odgovornost.
