Ima ljudi koji su nam dar

Ima ljudi koji su nam dar samim svojim postojanjem. Jer negdje dišu, jer negdje koračaju, ovaj svijet nam je prisniji, svi putovi razumljiviji.

Čuti, susresti ih, proboraviti s njima neko vrijeme, podijeliti s njima komad puta ili komad kruha, blagoslov je koji okrepljuje.

Ugledati ih nakon dugo vremena, uzrokom je silne radosti. Rastajati se od njih, uzrok je neopisive žalosti. Ili bi, možda, primjerenije bilo reći, neizrecivoga ganuća, u kojemu se u isti tok slijevaju i suze i zahvalnost. A kad se od njih valja rastati zauvijek, biva posve jasno da od njih rastanka nema.

Njih nije moguće zadržati za sebe. Oni su djeca Duha. Poslužitelji života. Kuda god prolaze, kamo god dođu, prepoznaju one kojima im valja prići, nalaze načina kako im pomoći. Kako ih pridići. Nalaze bez imalo truda, ali puno duše.

Za njih je smisao vremena u raspoloživosti. Zauzeti za druge, sebe zanemaruju. Umor za njih ne postoji, sve dok posve ne klonu. Smjet ih nazivati prijateljem, bratom, dar je koji uvodi u srce života.

Jednako tako, čovjek osjeti potrebu da ih u nekom trenutku zagrli, jer bi im htio toliko toga reći; toliko toga za što nema riječi.

A oni samo nastavljaju svoj hod. Jednostavni, predani. Blagom vedrinom nadjačavaju sve svoje boli; i one za koje nema lijeka.

Život se u njih uvijek može pouzdati. Oni smjerno, posve smjerno, obavljaju Božji posao na Zemlji. I pritom ništa ne traže za sebe.

Autor: Stjepan Lice iz ”Želim ti sva blaga Božja”