Ispovijest žene koja je zbog gubitka pamćenja zaboravila svog supruga

Brayden je bio na misiji u Južnoj Africi kada su mi njegovi rođaci rekli da mu napišem pismo. Bila sam nova u gradu tako da se još nismo upoznali. Njegovi su rođaci mislili da bismo bili baš sladak par, ali tada nisam bila zainteresirana.

Spremala sam se ići u Bruxelles preko ljeta gdje su mi bili roditelji, a tada sam namjeravala u Španjolsku na program razmjene studenata tako da nisam htjela više obaveza. No, na svu sreću, pomislila sam: „Zašto ne?“ te sam mu odlučila napisati pismo. Kao adresu sam stavila Victoriu, grad u koji sam se nedavno preselila, te sam se uputila prema Bruxellesu.

Foto: Faithit.com

3.6.2015. dobila sam poruku od mog brata koji je pokupio moju poštu. Brayden mi je napisao pismo na moj rođendan. Bilo je presmiješno tako da sam odlučila odgovoriti mu, ali ovaj put s točnom adresom. Tijekom 8 mjeseci smo si neprestano pisali pisma. Nismo se vidjeli ni čuli preko mobitela, samo smo si slali pisma i jednom tjednom mail. Moji najsretniji dani bili su kada bi u poštanskom sandučiću našla pismo od njega.

Kasnije smo se oboje preselili u Victoriju, Kanadu te smo postali nerazdvojni. Počeli smo hodati u siječnju, do ožujka smo bili ludi jedno za drugim, a zaprosio me je krajem travnja. Vjenčali smo se 15.7.2016. na topao ljetni dan.

Taman sam završila sa zadnjim ispitom u semestru kada me je obiteljska prijateljica zamolila da joj pomognem u pripremama za neki veliki događaj. Kada sam stigla, sve je bilo u kaosu. Jako su kasnili sa postavljanjem velikog šatora koji bi sve štitio od vjetra. Mnoštvo čaša se razbilo, baloni su pucali, a koordinatori su žurili da sve na vrijeme završe. Jednog se detalja jasno sjećam: tri žene su postavljale veliki nosivi stup šatora. Nisu ga stavile na ravnu površinu, ali budući da im je koordinator pomagao, mislila sam da za to postoji razlog. Očajno želim da se mogu vratiti u taj dan i reći im nešto, reći im da će biti jako nestabilan na vjetru.

Ja sam bila zadužena za ukrašavanje stola te sam se nagnula kako bih izgladila nabore, a tada sam čula povik žena ispred sebe. Nisam imala vremena reagirati prije nego sam čula i osjetila udarac, zvuk koji sam mnogo puta proživljavala u svojim noćnim morama. Još se mogu sjetiti tog osjećaja. Moja prva misao bila je da to nije dobro. Nisam imala pojma koliko će taj trenutak biti značajan za moj život. Dok sam rukama držala glavu, pogledala sam i vidjela da je na mene bio pao onaj veliki stup. Ne sjećam se najbolje što se dogodilo nakon udarca. Sjećam se da sam si govorila da ne plačem. Željela sam da me roditelji dođu pokupiti, nisam se sjećala da su se preselili prije tri godine. Sve se vrtjelo, a ponekad je oko mene bila samo tama. Slijedećih nekoliko tjedana sve je bilo u magli.

Foto: Faithit.com

Moje slijedeće sjećanje bilo je da sam se probudila misleći da imam 17 godina te nisam poznavala Braydena. Moja sjećanja na mog supruga su potpuno nestala. Sjećam se da sam se probudila, a on je bio ispred mene. Osjećala sam paniku kako me obuzima, nisam mogla pričati. Htjela sam povikati na njega, nisam znala tko je on.

„Dobro jutro, Laura“, nasmijao mi se. Bila sam zbunjena mirnim pogledom koji mi je taj stranac uputio prije nego je nastavio čitati knjigu. Moja glava je užasno boljela te sam se odvukla u kupaonicu kako bih povraćala. Vidjela sam svoje stvari pomiješane s njegovima, naš vjenčani album bio je na stoliću.

Osjećala sam se da sam u nekakvom snu iz kojeg ne mogu pobjeći. To nije bilo prvo jutro da sam se probudila nakon nesreće (nisam se mogla sjetiti), tako da je to već postalo normalno. Gotovo sam se svako jutro budila u strahu. Ponekad sam vrištala, ponekad sam plakala, a ponekad sam imala sreću pa sam se sjetila da nisam u opasnosti.

Tijekom slijedeće dvije godine provela sam svaki budni trenutak u agoniji i bolovima. Uz gubitak pamćenja, stup mi je ozlijedio kralježnicu zbog čega su mi se leđa neprestano grčila te sam imala užasne glavobolje. Bilo kakav zvuk, svijetlo ili pokret me je tjerao na plač od boli. Sjećam se da je jedne večeri bol bila tako užasna da sam se bojala da ću umrijeti. Brayden me je odveo na hitnu gdje smo satima čekali da bi liječnik samo rekao: „Mali potres mozga. Neka se odmara kod kuće“. Drugi mi je liječnik rekao: „To je samo potres mozga. Natrag na posao i bit će ti bolje“. Svaki je liječnik govorio nešto drugo, ali su svi imali taj neki neugodni ton u glasu. Nitko nije shvaćao u kolikim sam bolovima svaki dan ni da sam izgubila pamćenje. Morala sam odustati od fakulteta u zadnjoj godini i prihvatiti činjenicu da možda nikada neću biti učiteljica. Izgubila sam sposobnost čitanja, pisanja i jasnog govora.

Tvrtka odgovorna za moju nesreću nije htjela preuzeti odgovornost tako da sam zbog financija završila bez tretmana koji mi je bio prijeko potreban. U jednom je trenu Bryden pokušao komunicirati s njima, ali su mu samo odgovorili da se nadaju da će mi uskoro biti bolje. Osjećala sam se beznadno te nisam mogla vidjeti svijetlo na kraju tunela.

Zbog gubitka pamćenja, morala sam prihvatiti činjenicu da sam u braku s osobom koju ne poznajem. Prošla sam kroz fazu ljutnje i depresije; osjećala sam se kao da mi je toliko toga istrgnuto iz ruku. Nadala sam se da će mi se sjećanje jednom vratiti, da ću pogledati Braydena i da ću se svega sjetiti. Na žalost, to se još nije dogodilo.

Na neke načine, najgori dio moje nesreće je to što sam zaboravila svog supruga. Na početku ga se uopće nisam sjećala. Probudila bih se misleći da imam 17 godina i da živim sa svojim roditeljima. Vrištala sam jer nisam znala tko je pokraj mene u krevetu. On bi me umotao i zagrlio, a to je samo pogoršavalo situaciju. „Laura, ja sam“, govorio bi. To je to „ja“?, pitala bih se. Plakala sam gotovo svaki dan pune dvije godine te sam samo željela biti sa svojim roditeljima. „Želim se probuditi  u sobi koju prepoznajem, želim nositi odjeću za koju se sjećam da sam ju kupila i želim živjeti s ljudima koje poznajem… ne mogu živjeti u ovoj užasnoj zbunjenosti“, vikala sam na Braydena koji se pitao treba li me tješiti ili me pustiti na miru. Još nije bio naviknut na to da sam se trzala u strahu svaki put kada bi me pokušao zagrliti.

Kada se bol smanjila, počela sam ga se malo sjećati. No, osjećaji nisu pratili ta sjećanja. Osjećala sam se kao da sam se samo probudila u braku, bez ikakve emocionalne povezanosti. Tjeskobno bih zurila u naše vjenčano prstenje, prezirala sam ih jer su predstavljali nešto ključno čega se nisam mogla potpuno sjetiti. Posala sam tjeskobna te sam se osjećala zarobljeno. Znala sam da trebam ostati s njim, ali me je pomisao na to boljela. Nisam se mogla osloniti na dane kada sam ga se makar malo sjećala i ignorirati dane kada je sve bilo u magli. Mislim da Brayden nikada nije izrazio koliko je to sve bilo teško za njega. Uvijek me želi zaštititi od boli tako da nađe način da sve okrene na pozitivno. Kroz naše bolne rasprave o tome kako mi je teško biti u braku s nekim koga se ne sjećam on me je ohrabrivao: „Možda se ti mene ne sjećaš, ali ja se tebe sjećam. Volim te bez obzira na sve i ništa me ne može natjerati da odustanem od tebe“. Tješi me bezuvjetnost njegove ljubavi.

Nismo mogli dugo živjeti na samo jednoj plaći. Nisam mogla raditi normalan posao, ali sam htjela pridonijeti. Prije nesreće Brayden i ja smo sanjali o otvaranju fotografskog studija. To mi je posao novi projekt. Probudila bih se, zgrabila bih laptop i čitala o fotografiranju za vjenčanja. Najprije se nisam mogla usredotočiti na čitanje ni 15 minuta prije nego bih trebala odmor od tri sata. Zbog tih 15 minuta sam imala tolike bolove da bih satima plakala. Kada su suze presušile, opet bih uzela laptop. Toliko sam se forsirala da mi je bilo sve lakše. Bio je to savršen posao za mene jer sam samo na dan vjenčanja morala ići van, a sve ostalo bih radila kod kuće, no, eventualno sam se zaljubila u činjenicu da sam u vječnost upisivala nečiji najljepši dan života. Svako vjenčanje na kojem fotografiram tretiram s ljubavlju i poštovanjem jer bih sve dala da se mogu sjetiti svog vjenčanja. Jako sam ponosna na posao koji sam pomogla stvoriti te cijenim svoju ulogu u obilježavanju posebnih trenutaka za druge ljude.

Ne odustajem lako od stvari. Otprilike dvije godine nakon moje nesreće sam se ustala iz kreveta. Magla se počela podizati te sam bila odlučna nastaviti sa životom unatoč boli. Upisala sam se na neke kolegije na fakultetu te sam se naučila pisati i čitati u međuvremenu. Kada me je Brayden pitao kako mi je prošao prvi ispit rekla sam mu da sam učila 10 sati, ali sam se probudila s takvom glavoboljom da nisam mogla čitati. Sav taj trud, a nisam mogla pročitati ni jedno pitanje. Riječi su se vrtjele po stranici. Odgovarala sam što sam bolje mogla, a onda sam povraćala ostatak dana. Ti su kolegiji bili zaista velik izazov za mene te sam isplakala more suza frustracije, ali sam ih položila. Svaki seminar koji sam predala, svaki ispit koji sam završila bio je moja malena osobna pobjeda.

Na koncu sam shvatila da moram izabrati. Nisam mogla ostati u braku kojeg se nisam sjećala. Bilo je jako teško biti predan braku kada se osjećate da ste se samo odjednom probudili u njemu. Iako nisam zapravo znala tko je Brayden, vidjela sam da je jako drag i strpljiv sa mnom. Bio je drag, i smiješan i poseban te sam željela dati nam priliku.

Uz moju novopronađenu energiju, skinula sam svoje prstenje, prišla sam svom suprugu i rekla: „Brayden, želim hodati s tobom“. Sjetio je za kompjuterom i sređivao fotografije. „Um, u redu“, odgovorio je. „Ozbiljna sam. Želim da se ponovno zaljubimo. Ti poznaješ mene, ali ja ne poznajem tebe. Želim te upoznati“. Trebalo mu je nekoliko mjeseci da shvati što trebam od njega. Znao je da se on sjeća da me voli, ali nije razumio zašto se ja trebam ponovno zaljubiti u njega. Tada sam uzela stvari u svoje ruke. Pitala sam ga da ide sa mnom na mini-golf. Otišli smo, a na trećoj smo rupi bili bez daha koliko smo se smijali. Počeli smo ići na večere, na duge šetnje i vožnje te smo znali satima zajedno gledati serije. Ispitivala bih ga potpuno nepovezana pitanja kako bih ga što bolje upoznala, a on bi me pažljivo slušao dok sam mu ponovno i ponovno prepričavala iste priče. Prije spavanja bi mi čitao moje najdraže knjige i ostavljao mi dirljive porukice prije nego bi otišao na posao.

Jednog sam dana shvatila da mi nedostaje svaki tren kada nismo bili zajedno. Smijala sam se svim njegovim šalama te sam se svima hvalila kako je divan. Počela sam ga ponovno voljeti. Bio je to dugačak proces, ali je vrijedio truda. Brayden je znao da se nisam sjećala naših zaruka i vjenčanja te da me je to jako boljelo. Htio mi je dati nešto čega ću se sjećati, nešto zajedničko za budućnost.

Foto: Faithit.com

Postao je moj najbolji prijatelj, zaljubila sam se u njega te sam ga zavoljela. Nisam čudesno dobila svoje pamćenje natrag i sve stare osjećaje, ali sada imam nove osjećaje i nova sjećanja. Naučila sam da je ljubav izbor, a ja biram voljeti Braydena. Nakon što smo hodali cijelo ljeto, on me ponovno zaprosio i ja sam ponovno pristala. Jako sam zahvalna za naš novi život i početak.

Foto: Faithit.com

Odveo me je do predivnog vidikovca te mi je dao pismo s brojem „1“. Ukrasio ga je kao pisma koja smo si prvotno slali, a koja su imala jako važno mjesto u mome srcu. To je pismo bilo perspektiva njegovog zaljubljivanja u mene te je bilo toliko dirljivo da sam počela plakati. Tada me je odveo do mjesta gdje me je prvi put zaprosio. Dao mi je drugo pismo u kojem je opisao naše teškoće i koliko je sretan što smo se kroz njih ponovno našli. Nakon toga me je odveo do mjesta gdje smo imali naš prvi spoj te mi je dao treće pismo u kojem je opisao našu moguću budućnost. Tada se spustio na koljena i zaprosio me, jedva sam ga vidjela kroz suze koje su mi počele teći. Bio je to najsavršeniji, predivan i nevjerojatan trenutak.

Foto: Faithit.com

Naučili smo da je ljubav izbor, a mi smo odlučili voljeti jedno drugo, ponovno. Podržao me je kroz sve uspone i padove te mi je pokazao bezuvjetnu ljubav. Pretvorili smo najveću teškoću u našem životu u najveći blagoslov; priliku da se volimo po drugi put.

Autori: Laura i Brayden Faganello; Prijevod: Ida U.; Izvor: Lovewhatmatters.com