Isus ti u tvojoj nevolji može pomoći

Kad sam prije izvjesnog vremena održavao sastanak, niz prolaz je došla jedna vrlo siromašna, jadno odjevena sitna ženica.

Odjeća na njoj izgledala je kao da je bila sašivena za ženu dvaput veću od nje. Kasnije kad sam čuo njezinu priču i saznao da ju je dobila na dar od ljubaznih susjeda. Staromodan šešir nabijen joj je bio na glavu.

Duboke bore bile su joj na obrazima, bore brige, boli i jada. Dvoje male prljave djece držalo joj se za suknju.

Tijekom bogoslužja zurila je u mene svojim velikim očima, a onda ih široko otvorila kad je začula poziv. Molio sam da dragi Gospodin dotakne njezino srce, jer znao sam da je ona žena kojoj je potreban odmor koji jedino Isus može usaditi u njezinu gladnu dušu.

Međutim, na moj poziv nije došla do oltara, a kako nikada ne pozivam ljude pojedinačno i ni na koji ih način ne sramotim pred zajednicom, morao sam završiti sastanak bez njezina dolaska.

Kad ju je redar doveo u moj ured, govorio sam joj o Isusu. Zamjerila mi je to i na trenutak se činilo da je ljuta što joj to govorim. “Ali, sestro moja, Isus ti u tvojoj nevolji može pomoći. On ti može obrisati suze i donijeti sunce u srce. Može ti dati mir koji ti je tako potreban. On ti govori: ‘Dođi i ja ću te okrijepiti!'” “Nije to za mene, gospodine”, odgovorila je. “Nije to za mene. Za mene nema okrjepe niti će ikada biti. Moja djeca jedu iz kante za smeće. Tako smo siromašni da smo sretni ako dobijemo komad kruha da ne gladujemo. Moj muž zarađuje, naravno, kad radi, ali ne vjerujem da je u posljednjih petnaest godina imao trijezan dah.” “Dovedi ga sutra na sastanak”, odgovorio sam. “Dovesti ga ovamo?” Pogled očaja pojavio joj se u očima. “On nikada, nikada neće doći. Nije bio u crkvi dvadeset pet godina.” “Ali ovo nije crkva”, odgovorio sam joj. “Ovo je jedno staro klizalište. Večeras ću moliti da ga dragi Gospodin dovede.”

Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje! Imamo Boga koji odgovara na molitve. Sljedeće večeri, taj je prljavi pijanica teturajući ušao u onu zgradu. Njegova jednako prljava žena bila je uz njega, a i dvoje jadno odjevene male djece bilo je ondje. Promatrao sam ih tijekom propovijedi, ali kad je bio upućen poziv do oltara, nisu se ni pomakli.

Nisam to više mogao podnijeti. Sišao sam niz stepenice i krenuo do tog čovjeka. Uhvatio sam ga i rekao: “Brate, imam za tebe poruku.” “Za mene?” pitao je. “Da”, rekao sam, “za tebe.” “Ne, ne za mene”, vratio mi se odgovor od čovjeka koji je bio pijan, tako pijan da je jedva mogao stajati.

“Od koga?” gotovo je povikao i ja sam sav sretan odgovorio: “Od Isusa. Želi s tobom razgovarati i želi da i ti razgovaraš s njim.” Iznenađen, čovjek je čudeći se gledao oko sebe. “Gdje je?” “Kod oltara”, rekao sam te je poput djeteta krenuo prema oltaru vođen mojom rukom.

Sreo sam ga godinu dana kasnije. Odjeven je bio u tamnoplavo poslovno odijelo, bijelu košulju uškrobljena okovratnika i u dobro ulaštene cipele. Izgledao je kao čovjek koji je uspio.

Njegova nasmiješena žena bila je uz njega, a i dvoje sretne male djece koja su gledala u mene. Zagrlio me, a suze radosnice potekle su mu niz lice. “Brate Price, Aleluja!” rekao je. “Prije dva tjedna primio sam krštenje u Duhu Svetom i sad sam tako sretan da ću od sreće prsnuti.”

“Slava Gospodinu”, odgovorio sam. “Nikada neću zaboraviti kako ste izgledali i kako sada izgledate. Kakvo čudo božanske milosti!” Takav je Isus, slava neka je njegovu imenu!

Bilo je vrijeme za početak sastanka i dok mi je ovaj dragi brat držao i tresao ruku tako da mi ju je gotovo istrgnuo iz ramena, mogao sam čuti kako ljudi u dvorani pjevaju: Kad ti se čaša od radosti prelije, kad ti se čaša od radosti prelije, jednostavno ti je moliti i klicati čitav dan, kad ti se čaša od radosti prelije.

Zašto sjediti tamo odostraga gladan, žedan, umoran, bespomoćan, slijep? Poslušajte, dragi moji, dopuste da vas Isus nađe. Zvona evanđelja zvone. Sveti čekaju da mole.

Dođi i čuj! Dođi i vidi! Dođi i pij! Dođi i doručkuj! Dođi i okrijepi se. To je divan i milostiv poziv divnoga, divnoga Spasitelja.

Autor: Charles S. Price