Ivana je doživjela šok nakon poroda kada je, umjesto radosti zbog rođenja blizanki, završila s komplikacijama i visokom temperaturom. Nakon poroda našla se sama u sobi, na antibioticima i u bolovima, ne znajući što se događa.
Tek je slučajno, kad je vidjela nalaz koji je ostao kod nje, otkrila da je vrijednost pokazatelja za sepsu povišena. Njezin poziv liječniku rezultirao je kiretažom koja joj je spasila život.
Nažalost, tu njezina borba nije završila. Nekoliko mjeseci kasnije, dok se oporavljala i brinula o troje male djece, napipala je, zapravo vidjela, kvržicu. Iako je mislila da je riječ o mliječnom kanalu, unutarnji glas ju je potaknuo da potraži drugo mišljenje, jer je prvi ultrazvuk pokazao samo fibroadenom.
Njezin predosjećaj bio je točan. Onkolog je posumnjao na zloćudnu promjenu. Nakon biopsije potvrđeno joj je da ima rak dojke u 35. godini – s dvjema bebama i starijom kćeri kod kuće.
Dijagnoza ju je slomila
Dijagnoza ju je slomila i natjerala da pomisli na najgore, ali ubrzo je shvatila da ne može utjecati na bolest, no može na svoj stav i psihu. Iako je bilo suza i panike na početku, odlučila je ostaviti strah po strani i započeti borbu.
Pokušala je pripremiti stariju kćer rekavši joj da će se mama razboljeti, da će ostati bez kose, ali da će ozdraviti. Kada joj je kosa počela ispadati nakon prve kemoterapije, bilo joj je teško – osjećala se kao da gubi dio sebe. Najteže pitanje postavila joj je starija kći: „Mama, hoćeš li ti sada umrijeti?“.
To ju je ostavilo bez riječi, ali joj je dalo snagu da kaže „ne“ i obeća da ostaje s njima i da će se boriti. Tada je shvatila da mora biti jaka zbog svoje djece.
Nosila je marame kako bi prikrila ćelavost, a snagu je pronalazila u svojim bebama, koje su joj pomagale da manje misli na bolest. Imala je osam ciklusa kemoterapije, poštednu operaciju i zračenje, a tri godine kasnije i dalje prima injekcije. Kaže da život nakon dijagnoze nije lak – uvijek postoji doza straha pred svaku kontrolu i nervoza. Ljudi vide samo vanjštinu – da je pobijedila i da izgleda dobro – ali ne i svakodnevne unutarnje borbe.
Podršku je imala od obitelji – supruga, majke, sestre i rođakinje. Ipak, bilo je dana kada se osjećala sama, povučena u sebe i plakala u tišini. Vjeruje da je njezinim najbližima možda bilo i teže nego njoj. Znak oporavka bio je trenutak kada je ponovno počela koristiti maskaru i kada joj je kosa počela rasti, što joj je znatno podiglo samopouzdanje.
Ivana je napisala i knjigu „Kada, kako, zašto“ kako bi izbacila sve iz sebe i pružila podršku drugima. Vjeruje da o takvim stvarima treba govoriti, a ne šutjeti. Zaključuje riječima iz svoje knjige: „Pad ne znači kraj… I kada misliš da si pala, možda si samo zastala da pronađeš sebe. Pronašla sam snagu u malim stvarima i naučila da nije sramota pasti – sramota je ne ustati.“ Pomolimo se za nju i cijelu obitelj!
