Je li Isus kao Božanstvo izglasan tek na Nicejskom koncilu?

Često se provlači tvrdnja da Isus nije bio smatram Bogom sve do 325. godine, kada je Konstantin, iz političkih razloga, nagovorio neke od biskupa da “izglasuju” Isusa kao Boga.

Uz Pavlove dokaze i rano crkvene zapise, također postoji veliki broj potvrda o božanskom porijeklu Isusa. Svi ti dokazi ukazuju na činjenicu da su puno prije Nicejskog koncila crkvene vođe smatrali Isusa božanstvom. Navodimo što su neki od tih vođa napisali (godine su dane okvirno):Sveti Ignacije iz Antiohije: “Sam Bog se utjelovio u ljudskom obličju.” (105. godine)

  • Klement iz Aleksandrije: “Ispravno je misliti o Isusu Kristu kao Bogu.” (150. godine)
  • Sveti Justin Mučenik: “Otac čitavog svemira ima Sina. I On… je Bog.” (160. godine)
  • Sveti Irenej: “On je Bog, jer ime Emanuel ukazuje na to.” (180. godine)
  • Tertulijan: “… Krist Bog naš.” (200. godine)
  • Origen: “Nikoga ne bi trebalo vrijeđati daje Spasitelj također i Bog…” (225. godine)
  • Novacijan: “…On nije samo čovjek, već i Bog…” (225. godine)
  • Ciprijan: “Isus Krist, naš Gospod i Bog.” (250. godine)
  • Metodije: “…On je uistinu bio i jest… s Bogom i Bog jest…” (290. godine)
  • Laktancije: “Mi vjerujemo daje On Bog.” (304. godine)
  • Arnobije: “Krist je izveo sva ta čuda… što je dužnost Božja.” (305. godine)

Koncili koji su se održavali da bi utvrdili važne teme vjerskog učenja bili su u ranom kršćanstvu uobičajeni. U Djelima Apostolskim 15 možemo pročitati kako su se crkveni vođe okupljali da bi odlučili o postupanju s nežidovima.

Koncili su bili važni zbog održavanja ortodoksne vjere i sprječavanja širenja lažnog učenja. Jedno takvo lažno učenje širio je Arije 218. godine poslije Krista. Arije je učio daje Isus stvoren, kao i svi drugi ljudi, i da nije “rođeni Sin Božji”. Suprotstavio mu se Aleksandar, biskup iz Aleksandrije, koji je Arija proglasio heretikom na lokalnom koncilu 321. godine. Zato je Arije otišao u Palestinu i nastavio svoja učenja ondje. Da je svoje ideje zadržao u krugu svojih sljedbenika, ne bi bilo povoda za sazivanjem koncila. Ali Arije je počeo slati pisma crkvama na tom području, promičući ideju Isusa začetog kao i svi drugi. Debata je jačala sljedećih nekoliko godina, te je na koncu skrenula pozornost i samog cara Konstantina.

Učvrstivši svoje mjesto u Rimskom carstvu, Konstantin je tražio jedinstvo u svim regijama. Znao je da će raskol unutar kršćanske Crkve biti još jedna destabilizirajuća sila u carstvu, zato je odlučio uvesti mir. Konstantin je sazvao više od 300 biskupa iz cijelog carstva, prvenstveno s istoka. (To bi išlo u korist Ariju, jer je na istoku njegov utjecaj bio najjači.) Biskupi proputovali tisuće kilometara da bi nazočili skupu koji se održavao u Konstantinopolu. Mnogi od njih došli su s ranama i ožiljcima od mučenja kojima su bili podvrgnuti zbog svoje vjere. Arijanci su iznijeli svoja mišljenja i učenja koja su posve negirala božansku narav Krista. To je bilo jednoglasno odbijeno. Biskupi vođeni Atanazijem uzeli su u obzir učenja izvorne crkve u pisanjima Novog Zavjeta. Oni su napisali alternativno Vjerovanje, što je postalo nacrtom Nicejskog Vjerovanja. U njemu se potvrđuje Isusova božanska narav, što je bilo povijesno stajalište crkve prethodnih tri stotine godina. Novo je vjerovanje bilo usvojeno. Samo su dva glasa bila protiv (316 je bilo za). Crkva je tri stoljeća patila pod tiranijom Rimskog carstva. Nicejski koncil održao se samo četrnaest godina poslije konačnog progona kršćana pod vladavinom cara Galerija.

Crkveni biskupi nikad ne bi ugrozili ono što je toliko koštalo kršćane. Oni bi bili radije trpjeli još tri stoljeća tiranije i progonstva nego se odrekli svoga Gospoda. Čak i ako Konstantinove motive nije pokretala njegova želja za točnim vjerskim učenjem, što nitko sa sigurnošću ne zna, to nije važno. Povijesna svjedočanstva i svjetlost Svetog Pisma potvrđuju božansku narav Krista.

Apostoli, proganjana Crkva i Nicejski biskupi nisu preinačili povijest, već su je potvrdili. Njima to zasigurno nije bila “najbolja priča ikad prodana”. Mnogi su platili svoju vjeru vlastitom krvlju.

Autori: James L. Garlow i Peter Jones; iz knjige “Razbijanje Da Vincijeva koda”