Noć je, 2 sata ujutro. Ležite budni, srce ubrzano kuca, a misli se ne prestaju vrtjeti. Molili ste već tri puta, no briga se vraća.
Osjećaj je poznat mnogima – volite Isusa, vjerujete Njegovim obećanjima, a ipak vas tjeskoba pritišće. U tim trenucima čovjek se često pita: “Je li moja vjera preslaba? Jesam li nešto pogriješio?”
Mnogi daju dobronamjeran, ali težak savjet: “Samo se moli više. Predaj Bogu i prestani brinuti.” No vi ste to već pokušali. Molili ste dok riječi nisu presušile, a ipak se briga vraćala. Ono što niste znali, a što Sveto pismo jasno otkriva, jest da sama činjenica da se osjećate tjeskobno ne znači da ste loš kršćanin. To znači da ste – ljudsko biće. I biblijski junaci poznavali su strah. David u Psalmu 56,3 piše: “Kad se uplašim, u tebe ću se uzdati.” Ne ako se uplašim, nego kad.
Kako postupiti kada strah zakuca?
Ključno je znati da Bog naše tjeskobne misli ne ignorira, već ih izravno adresira. A u jednome stihu, apostol Pavao daje jasan plan kako postupiti kada strah zakuca. Taj stih mnogi čitaju olako, no u sebi krije duhovnu strategiju koja preobražava srce.
Pavao piše u Filipljanima 4,6–7: “Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu, molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem, očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.”
To nisu tek lijepe riječi za uokviriti na zidu. To je Božji plan bitke protiv tjeskobe:
-
Prepoznajte brigu. Nazovite je imenom. Nemojte reći samo “stres”, već konkretno: “Bojim se za zdravlje… za budućnost… za posao.”
-
Molite. Recite Bogu iskreno što vas tišti. Ako nemate riječi, priznajte mu to. On svejedno zna.
-
Ustrajno tražite. To znači dolaziti opet i opet, jer vjerujete da On čuje.
-
Zahvaljujte. Prisjetite se barem jedne Božje dobrote. Zahvalnost mijenja kut gledanja – od onoga što nedostaje prema onome što već jest dar.
-
Predajte. To znači doslovno prenijeti teret s vlastitih ramena u Božje ruke. Ako se misao vrati, ponovno je predajte. Bolje sto puta Bogu nego jednom sami.
Onda dolazi obećanje: mir koji nije vaš, već Božji. Mir koji “nadilazi razum”, jer ostaje čak i kada okolnosti nisu riješene. Taj mir je poput stražara na vratima srca i uma – čuva vas u Kristu.
Mir ne mora doći odmah
Pavao nije pisao ovo iz udobne kolibe na planini, već iz tamnice. Ako je on tada mogao reći: “Ne budite zabrinuti ni za što”, onda znamo da ovo nije poziv na bijeg od stvarnosti, nego na izbor gdje ćemo uprijeti pogled – prema Onome koji je veći od straha.
Mir se ne mora pojaviti trenutačno. Katkad raste polako, poput svitanja. Ali svaki put kad iznova koristite ovaj Božji plan, trenirate svoje srce da se oslanja na Gospodina. Strah možda dođe, ali neće ostati.
Zato večeras, prije nego što zatvorite oči, odaberite jednu brigu. Zapišite je, pomolite se na temelju Filipljanima 4,6–7, zahvalite Bogu i ostavite to u Njegovim rukama. Kad misao ponovno pokuca, sjetite se: “Već sam to predao Bogu.”
Bog nije obećao život bez oluja, ali je obećao mir usred njih. A taj mir je čuvar srca, darovan svima koji se oslone na Krista.
