Pogledat ćemo tri jednostavne prakse koje je Isus prakticirao, a koje nam mogu pomoći protiv užurbanosti, kaosa i iscrpljenosti.
Moja se obitelj, nakon što smo 15 godina živjeli i služili u Ugandi, preselila u Sjedinjene Američke Države. Osjećali smo se potrošeno. Kao da smo sve ono što smo imali dali od sebe i uložili u tu crvenu zemlju.
Ponekad se još uvijek ovako osjećam. Vjerujem da nisam jedina koja se tako osjeća. Vjerujem da se mnogi od nas osjećaju istrošeno, kao da smo iskoristili najbolje od najboljeg od naših resursa i da smo sada na rezervi.
Nakon preseljenja, djelovalo nam je nemoguće izbrojati sve razlike koje postoje između američke i afričke kulture. No ono što me najviše izbacilo iz takta bila je brzina. Svatko i sve se kretalo brzo i zbog toga sam osjećala pritisak očekivanja da i sama moram požuriti kako bih bila u toku.
Što sam se brže kretala, to sam se više osjećala anksiozno.
Znate o čemu govorim, čak iako se niste nedavno preselili. Osjećamo privlačnost ovog frenetičnog tempa života i želju da budemo vjerni Božjem pozivu za naše živote, kako bismo mogli služiti. Kroz trud kako bismo ovo činili što je bolje moguće, lako se uvučemo u užurbanost i preopterećenost, zbog čega bivamo još prazniji nego što smo bili prije nego što smo počeli.
Kako usporiti i kako živjeti s dužom perspektivom na umu, kada postoji toliko puno ljudi koje treba voljeti, kojima treba služiti i pomagati, kada postoji toliko puno toga dobroga što trebamo reći i učiniti, kako živjeti drugačijom brzinom, zbog koje ćemo se osjećati ispunjeno i prizemljeno? Kako zamijeniti živote prepune užurbanosti i anksioznosti sa životom, koji je ispunjen svrhom i značenjem?
Koliko ja znam, Isus nikada nije bio u žurbi. Čak i kada se spremao iscijeliti nekoga, imao je vremena za to da Ga se prekine. Čak i kada je Njegov najbliži prijatelj bio na samrtnoj postelji, pričekao je nekoliko dana prije nego što je pošao prema njemu. Budući da smo Kristovi sljedbenici, pozvani smo na to živimo kao što je On živio. Pogledat ćemo na tri jednostavne prakse, koje je Isus prakticirao, koje nam mogu pomoći u borbi sa užurbanošću, kaosom i iscrpljenošću te kako bismo mogli živjeti s dugom perspektivom na umu.
1. Moramo nastaviti komunicirati s našim Ocem.
Kroz svako od Evanđelja vidimo kako Isus zastaje i uzima slobodno vrijeme od svoje službe, kako bi bio nasamo s Bogom. Proveo je četrdeset dana sam u divljini, sa svojim Ocem, prije nego što je započeo svoju javnu službu. Isto tako, tijekom svoje službe, znao se maknuti od buke i užurbanosti. Ponekad je znao poslati učenike, kako bi On mogao ostati nasamo s Bogom. Prije, za vrijeme i nakon svoje službe znao je zastati kako bi molio, javno i u osami. Između činjenja čudesa i naučavanja, Isus je aktivno odvajao vrijeme kako bi se odmaknuo od zauzetosti, stvari koje bi Ga mogle ometati, kako bi mogao komunicirati s Bogom. Ako je i našem Spasitelju trebalo vrijeme nasamo s Bogom, koliko tek nama to vrijeme treba?
Koliko često smo znali povjerovati u laž da smo prezauzeti i da ne možemo provesti vrijeme s Bogom? Znam da ja jesam.
Mislim da je jedna od naših najvećih prepreka ta što smo zauzeti s činjenjem dobrih stvari. Zauzeti smo s pomaganjem, služenjem. Vjerujem da ste sami kao čovjek vrlo sposobni; često pristajete na mnoge stvari, velikodušno dajete, dajete sami sebe bez ustručavanja. To su sve prekrasne kvalitete. No ako zbog svega ovoga ne možete provesti vrijeme s Bogom, propuštamo mnoge važne stvari. Ako ne budemo oprezni, naša će zauzetost, ona dobra zauzetost, istisnuti vrijeme koje trebamo odvojiti kako bismo komunicirali s Bogom što je najvažnija stvar koja nam je potrebna kako bismo se održali.
Ne samo da nam Krist ovo prikazuje, nego nas i upućuje da to činimo. U Ivanu 15, prije odlaska na križ, Isus potiče svoje učenike neka ostanu povezani s Njime: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.“ (Ivan 15, 4-6)
Bogu je na slavu to što ovisimo o Njemu.
Ne možemo ponuditi ono što nemamo. Ako ne provodimo vrijeme s Bogom i ako ne molimo Boga da nam obnovi radost, tada ni sami nećemo donositi radost drugima. Ako ne provodimo vremena s Bogom, kako bismo primili ljubav koju ima za nas, tada ni sami nećemo moći izliti tu ljubav, koja odražava Božje osobine.
Ne govorim samo o provođenju vremena s Bogom jednom dnevno, iako je i to dobar početak. Ako želimo izlijevati Kristovu ljubav našim bližnjima, trebamo se umočiti u Njegovu Riječ. Trebamo je pamtiti, meditirati nad Njom i razgovarati s Bogom kroz naše dane.
Ne mogu vam navesti sve situacije kada su mi, dok sam bila u nekoj teškoj situaciji s djetetom, na pamet pale riječi psalmista. Koliko sam puta zastala i upitala Gospodina: ”Jesi li ti anksiozan u vezi ovoga, Bože”? Nakon toga bih začula tihi šapat koji bi glasio: ”Ne, riješit ću ovo, ne brini”. Potrebna nam je komunikacija s Bogom jednako koliko nam je potreban kisik.
Bez obzira na to koliko smo zauzeti, neka nam bude prioritet komunikacija s Bogom kroz dan. Dok čekamo u redu u trgovini, dok smo u automobilu, u čekaonici, molite se Bogu, vapite Mu i izgovarajte natrag Bogu Njegovu Riječ. Ako želimo biti ljudi koji će mijenjati svijet kroz Evanđelje, moramo započeti ovdje.
Stvarno, povezano i u intimi provedeno vrijeme s Isusom, najbolji je način borbe protiv užurbanosti svijeta u kojem živimo. To je ono što nas usredotočuje, to je ono što najglasnije proglašava naše povjerenje i to je ono što nas odvaja.
VIDI OVO: Kako se nositi sa stresom? Isus nas uči što trebamo činiti
2. Prakticirajmo što znači biti prisutan.
Isus je bio iznimno prisutan za vrijeme svog života ovdje na Zemlji. Ako maknemo jedinu moguću iznimku, Njegovu molitvu u Getsemanskom vrtu, ne vidimo da je Isus ikada bio zabrinut za budućnost. Kada netko zastane kako bi Isusu postavio pitanje, On zastaje i prestaje s onime što je radio, kako bi odgovorio. Opaža ženu kod zdenca i zastaje kako bi razgovarao s njom. Osjeća kako je žena, koja je imala problem s krvarenjem, uhvatila Njegovu halju dok je išao prema Jairovoj kući kako bi iscijelio njegovu kćerku i zastaje kako bi pronašao tu ženu, kako bi je pogledao u oči i kako bi je blagoslovio.
Vjerujem da su zabrinutost i anksioznost dva najvažnija uzroka naših užurbanih života. Trčimo, neprestano smo zauzeti sa što je moguće više stvari, jer smo zabrinuti da nećemo učiniti dovoljno i da nećemo zadovoljiti standard.
Shvatila sam da ogroman dio moje anksioznosti nastaje zbog toga što ili živim u prošlosti ili živim u budućnosti. Znam da nisam jedina koja se bori s ovime.
Budem preopterećena razmišljanjem o tome kako bi se život odvijao da sam neke stvari drugačije rekla ili učinila. Što ako se ta točno određena stvar ne bi dogodila? Što ako nisam učinila tu grešku?
Ili razmišljam o budućnosti. Što ako se ovo i ono dogodi? Što ako se ovo ili ono ne dogodi? Što ako ne uspijem?
No što ako povjerujem u to da mi je Bog dao sve što mi je potrebno, kako bih mogla živjeti u ovome trenutku, sada? Punina Njegove prisutnosti i sve što mi je dao je ovdje i potpuno mi je dostupno. Način kako tomu mogu pristupiti jest ako zastanem. Zastanem kako bih mogla razgovarati s Njime i kako bih se na pravilan način mogla ophoditi prema ljudima, situacijama i zadacima koji me očekuju.
Svatko se od nas bori s ovime, jer svi mi želimo ostaviti nasljeđe u ovome svijetu. Kako bismo to mogli, trebamo imati odnose koje su usmjerene prema učeništvu. Znamo da se učeništvo ne događa u žurbi. Događa se kroz malene interakcije, koje se događaju kroz mjesece i godine kako volimo nekoga. Događa se tijekom svakodnevnih i skrivenih trenutaka zastajanja, gledanja nekoga u oči i odabir da ćemo tog čovjeka voljeti, čak i kada je teško. To se događa kada smo prisutni, kada predajemo naše strahove za budućnost i žaljenje za prošlost Bogu i kada se odlučimo vjerovati da će nam dati sve ono što nam bude bilo potrebno sada, ovdje.
U Filipljanima 4, 6 Pavao potiče vjernike na sljedeće: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ Sviđa mi se ovo, jer ne samo da nam ovdje Pavao piše da ne trebamo biti anksiozni, što je lakše za reći nego za učiniti. Pavao nam i daje nešto čime možemo zamijeniti našu anksioznost: molitvom i zahvalnošću. Pavao nas upućuje na održavanje odnosa s Ocem. Upućuje nas da naše strahove predajemo Bogu. Upućuje nas da budemo prisutni i da stavom zahvalnosti.
Želim da ovo pokušate. Idući puta kada se vaš um počne ispunjavati žaljenjima zbog prošlosti ili sa ”što ako” paničnim mislima u vezi budućnosti, želim da zastanete i da se sjetite ovog stiha. Sjetite se onoga što znate da je istina o Bogu. Pogledajte oko sebe. Za kakve lijepe, dobre i izvrsne stvari možete sada zahvaliti Bogu? Ostanite prisutni u trenutku s Bogom, koji vas voli, koji vas je pozvao i koji je obećao da ćete dobiti sve ono što vam je potrebno.
Naš Bog ispunjava svaku našu potrebu. Naš Bog koristi sve stvari, kako bi ostvario svoju svrhu. Možemo biti prisutni sada, ovdje i vjerno činiti ono na što nas je Bog pozvao danas, jer imamo obećanje da će se Bog sam pobrinuti za ono što dolazi sutra.
VIDI OVO: Užurbanost nije od Boga: 5 razloga zašto trebate usporiti i odmoriti
3. Posljednje, trebamo usmjeriti naše umove na ono što je vječno.
Kroz sva četiri Evanđelja, Isus neprestano podsjeća svoje učenike na to da nas nije samo došao spasiti, nego i pripremiti mjesto. Čak i trenucima kada Mu se približavala smrt, Isus je svoj pogled usmjerio na nešto bolje: vječno Kraljevstvo gdje je Njegov Otac, na vječnost koju će provesti s vama i sa mnom.
Što ako bismo i sami mogli učiniti isto? Što kada bismo mogli podignuti naš pogled s ovozemaljskih problema, od svih poteškoća i boli koja nas okružuje i kada bismo se na trenutak mogli usredotočiti na vječnost s Isusom, gdje će sve biti dobro i obnovljeno? Bez obzira na to koliko su sada stvari teške, ako poznajemo Isusa, ovo nije završetak.
Poslanica Hebrejima uči nas da čeznemo za boljom, vječnom domovinom.
U 2. Korinćanima, Pavao to ovako opisuje: „Zato ne sustajemo, nego ako se naš vanjski čovjek i raspada, ipak se naš unutrašnji obnavlja iz dana u dan. Jer naša sadašnja i časovita lagana nevolja donosi nam izobilnu vječnu slavu, koja sve nadvisuje, nama, koji ne gledamo na ovo, što se vidi, nego na ono, što se ne vidi, jer je ovo, što se vidi, za vrijeme, a ono, što se ne vidi, vječno.“ (2. Korinćanima 4, 16-18)
Pavao ovdje piše o tome da je tajna, kako možemo iskusiti duboki mir i obnovu iz dana u dan, jest ako usmjerimo pogled na nevidljivo, vječno. Ne trebamo samo imati nejasnu predodžbu o tome da raj postoji tamo negdje na nebu i da ćemo ondje ići jednoga dana. Ne, upućuje nas se da naše poglede sada trebamo usmjeriti na raj.
Dobili smo vječno obećanje, koje glasi: povrjeda koja nas sada opterećuje? Bit će zamijenjena radošću. Uništeni odnosi? Bit će obnovljeni. Duboka bol? Bit će iscijeljena. Stvari koje nam djeluju sveprožimajuće? One će biti prožete Božjom dobrotom, ljubavlju i milosrđem. Stojimo pobjedonosno zbog Krista. Na to smo pozvani, na to smo pozvani usmjeriti pogled, srca i umove.
Kada se svijet okreće oko nas i kada bivamo kušani, kada želimo skočiti u taj frenetičan tempo i nastaviti, kada smo kušani razmišljati o tome što nas čeka u budućnosti i kada nam to stvara anksioznost, želim vas ohrabriti da si postavite jedno pitanje: hoće li ovo biti važno u vječnosti? Ako je odgovor potvrdan, nastavite s time. Ako je odgovor negativan, vrijeme je da to pustite i da svoj pogled usmjerite prema nebesima.
Polako prolaze božićni i novogodišnji blagdani. Naš svijet, naša kultura, sve se vrti i sve se kreće tako brzo da to utječe na nas i naše odnose. No mi smo ljudi koji poznaju Gospodina. Iskusili smo i vidjeli smo da je Bog dobar i trebamo nastaviti živjeti s dugom perspektivom na umu. Ugledajmo se na Kristov život, Njegovo ponašanje, kako bismo mogli služiti Njemu i našim bližnjima. Krist će držati naše ruke i vodit će nas, sve dok ne dođemo u naš vječni dom.
Autorica: Katie Davis Majors; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Crosswalk.com
