Jesi li ikada požalio što te Bog spasio? Izrael jest.
Naraštajima su vapili Bogu da ih oslobodi. A onda su napokon čuli kako Bog zapovijeda faraonu da pusti njegov narod i gledali su kako ga deset pošasti prisiljava na poslušnost. U slavlju su prošli kroz Crveno more i stigli do Sinaja, gdje su sklopili savez sa svojim Otkupiteljem.
Ovdje bismo očekivali početak sretnog završetka. Umjesto toga, vidimo kako Izrael silazi sa svojih duhovnih visina, prolazi pokraj poraženog zmaja i počinje prigovarati svome Kralju, sumnjati u njega i žaliti što ih je uopće došao spasiti. Sve to na samom početku njihovog saveza s Bogom.
Jedna pritužba slijedi drugu. Nemaju vode pa mrmljaju. Nemaju hrane pa mrmljaju. Nemaju onu vrstu hrane koju žele pa ponovno mrmljaju. Štoviše, plaču. Obuzima ih snažna i neodoljiva želja za mesom, a ne za manom. Zar ih je Bog doista izbavio iz ropstva samo da bi živjeli na takvoj hrani?
Tada počinju pamtiti prošlost.
„Sinovi Izraelovi opet su zaplakali govoreći: ‘Tko će nam dati mesa da jedemo? Sjećamo se riba koje smo u Egiptu jeli badava, krastavaca, dinja, poriluka, luka i češnjaka. A sada nam duša vene; nema ničega osim ove mane pred našim očima.’“ (Brojevi 11,4–6)
Njihov prijašnji odnos bio je pun zlostavljanja, ali barem su bili dobro hranjeni. Počinju čeznuti za danima prije nego što ih je Bog izbavio. Mojsije i Gospodin čuju kako narod plače po svojim šatorima. „Gnjev se Gospodnji silno raspalio, a i Mojsiju bi teško“ (Brojevi 11,10). Narod glasno govori: „Tko će nam dati mesa? Bilo nam je bolje u Egiptu“ (usp. Brojevi 11,18).
Izrael je neutješan. Mojsije je slomljen. Gospodin je duboko uvrijeđen.
Žele meso? Dobit će ga. Bog obećava da će ga jesti „dok vam ne izađe na nos i ne omrzne vam, jer ste odbacili Gospodina koji je među vama i plakali pred njim govoreći: ‘Zašto smo uopće izašli iz Egipta?’“ (Brojevi 11,20).
Gospodin podiže snažan vjetar koji donosi prepelice u tabor. Cijeli dan, cijelu noć i još sljedeći dan narod ih skuplja u golemim količinama. Ali „dok im je meso još bilo među zubima, prije nego što su ga sažvakali, razgnjevi se Gospodin na narod i udari ga vrlo velikom pošasti“ (Brojevi 11,33). Odbacili su Gospodina zbog hrane. Neki su uspjeli uzeti tek nekoliko zalogaja prije nego što ih je stigao sud. Mjesto je dobilo ime Kibrot Hataava – Grobovi požude.
Glad otpadnika
Naučimo iz njihova primjera, „da ne žudimo za zlom kao što su oni žudjeli“ (1. Korinćanima 10,6). Kako je moguće da su tako brzo pali s vrhunca spasenja? Možemo pratiti korake koji vode u otpadništvo.
1. Dosadio ti je svakodnevni kruh
Sjećam se čovjeka koji je napustio svoju vjeru jer nije znao što bi radio petkom navečer. Društvene igre i biblijska proučavanja više mu nisu bila dovoljna. Gdje je uzbuđenje? Priznao je da ga život kršćana oko njega više nije ispunjavao. Sve mu se činilo previše obično, poput mane. Gdje je meso? Gdje su luk i češnjak?
Mnogi koji napuste Krista najprije se zasite svakodnevnog kruha. Neki nevjernici tvrde da bi povjerovali kada bi im Bog dao znak. Izrael je svako jutro gledao čudo, ali ono nije proizvelo vjeru, nego dosadu. Opet kruh s jutarnjom rosom? Zar Bog nema ništa novo na jelovniku? Ne može li biti malo ribe ili pečenog mesa?
I danas se mnogi koji ispovijedaju vjeru počinju prezirno odnositi prema uobičajenim sredstvima milosti. Opet čitanje Božje riječi? Opet crkva? Opet Večera Gospodnja? Opet molitva? Oni koji su u opasnosti da otpadnu rijetko odjednom odbace Boga i njegovu riječ. Umjesto toga, iz dana u dan nemarno zanemaruju tako veliko spasenje. Ono što zadivljuje anđele njima postaje dosadno.
2. Počneš čeznuti za hranom ovoga svijeta
Nemirno srce zatim poželi nešto više, nešto drukčije.
U početku su samo željeli pobjeći iz starog ropstva. Grijeh ih je ostavio praznima i izgubljenima. Što su mu više služili, to su manje zadovoljstva nalazili. Shvatili su prijevaru. Poželjeli su novi život.
Kršćanstvo postaje taj novi put. Čuju za Krista i s radošću prihvaćaju evanđelje. Misle: „To je to.“ Ali kako putuju s njim, otkrivaju da je njegov put uži nego što su očekivali i strmiji nego što su željeli. Njihovi tjelesni prijatelji ne žele poći za njima. Čini se da njihove molitve ostaju bez odgovora. A što uopće znače svi ti biblijski stihovi?
Tada se osvrnu prema Egiptu. Udaljenost uljepša uspomene. Da, tamo je bilo ropstva, smrti i patnje, ali bilo je i nekih užitaka. Što je s dinjama, lukom i češnjakom?
Što se dogodilo?
Možda su željeli slobodu od Egipta, ali ne pod Božjim uvjetima. Htjeli su pobjeći od okrutnog gospodara, a o svemu ostalom razmišljati kasnije. Kršćanstvo im je trebalo ukloniti osjećaj nesreće. I neko vrijeme jest. Ali onda shvate da im novi Gospodar ne daje sve što žele, kada žele i kako žele. Svetost ih zapravo ne privlači. Crkva ih ne oduševljava. Ni sam Bog. Ili ih pogodi neka nevolja. Ili izgube voljenu osobu. Tada počinju razmišljati o onome što, po njihovu mišljenju, nemaju i uspoređivati svoj život s prijašnjim ili s životom starih prijatelja. Zaboravljaju okrutnost Egipta, pošasti i pjesme zahvalnosti koje su pjevali na obali Crvenoga mora. U mislima im ostaje samo odrezak.
Zar ipak nije bilo bolje u Egiptu?
3. Daješ mjesta mrmljanju
Kad svakodnevni kruh postane prezren, a stare naslade ponovno privlačne, počinje mrmljanje. Pogled se usredotočuje na ono što želi, a ne na ono što već ima; na ono što zahtijeva, a ne na ono što doista treba. Srce se puni nezadovoljstvom. Počinju čeznuti za Egiptom. Kao što bi muž s pravom bio povrijeđen kada bi mu žena rekla da joj nedostaje bivši partner, tako i Gospodin s pravom naziva takvo ponašanje odbacivanjem njega.
Sotona najradije sluša mrmljanje svetih. Kad njegovo ropstvo postane poželjnije od Gospodinove slobode, njegova je pobjeda već na vidiku. Najprije prigovor zbog vode, zatim zbog hrane, pa zbog vrste hrane. Nezadovoljstvo postaje javno. Takvim ljudima sve je teže ugoditi. Svako razočaranje odjekuje sve snažnije. Pali svijet postaje privlačniji od Božjega kraljevstva. Tako nastaje otpadnik.
Kamo bismo drugdje otišli?
Jesi li u iskušenju požaliti što te Bog spasio? Još konkretnije, jesi li u iskušenju napustiti Krista?
Nama, koji živimo nakon križa, još je ozbiljnije čeznuti za Egiptom. Mi ne okrećemo leđa savezu sklopljenom na Sinaju, nego savezu potvrđenom na križu. Okrećemo leđa samome Kristu.
Možeš li ga promatrati kako krvari zbog tvojih prijestupa, kako trpi zbog tvojih grijeha, i ipak pronaći razlog da ga napustiš? Treba li nam dosaditi Kruh života koji je za nas bio slomljen? Treba li nam dosaditi spominjati ga se, živjeti za njega i čeznuti za njim?
Treba li nas više privlačiti neka druga hrana? Trebamo li početi mrmljati protiv tako velikog spasenja koje je plaćeno samom Isusovom krvlju? Zar nam on nije dovoljan? Nedostaje li nešto Božjim blagoslovima u Kristu što bi nas moglo natjerati da se vratimo? Ako je Bog već pokazao svoju ljubav dajući svoga Sina, zar nam s njime neće darovati i sve ostalo? On nudi puninu radosti i vječne užitke. Možeš li to pronaći negdje drugdje?
Hoćemo li napustiti Krista zato što ne znamo što bismo radili petkom navečer? Zato što još nismo pronašli bračnog druga? Zato što ga naša obitelj ne prihvaća ili nas prijatelji više ne pozivaju na druženja? Zato što nas je sram govoriti o njemu svojim susjedima? Zato što je opasno slijediti ga? Hoćemo li ga napustiti i vratiti se životu iz kojeg nas je izbavio? Hoćemo li gledati u križ i požaliti što nas je došao osloboditi ovoga prolaznog svijeta?
Mnogi jesu. Groblje je kroz stoljeća postajalo sve veće otkako su prvi Izraelci prezreli Gospodinovo spasenje i pali zbog smrtonosnog nezadovoljstva.
Ne. Odlučimo – uz Božju pomoć – da nikada nećemo zamijeniti Krista ni za što što nam ovaj svijet može ponuditi. Izračunali smo cijenu i uzet ćemo svoj križ te ga slijediti kamo god nas vodio. Znamo komu smo povjerovali. Smatramo da patnje sadašnjega vremena nisu vrijedne usporedbe sa slavom koja će nam biti objavljena.
Zato pitamo zajedno s Petrom: „Gospodine, kome bismo otišli?“ Ti imaš riječi vječnoga života. Ti jesi vječni život.
On je naša baština – ne trebamo drugu. On je naš Bog – ne želimo drugoga. On je naš život – drugoga nemamo.
Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje koje vrijedi za Novizivot.net.
