Kada se svijet suoči s potresima, poplavama, uraganima i drugim prirodnim katastrofama, mnogi se vjernici, ali i nevjernici, pitaju: je li ovo Božja kazna?
Je li Bog uzrok patnje, ili se iza kaosa krije dublji duhovni smisao? Ovo pitanje nije novo – proteže se kroz cijelu Bibliju, crkvenu povijest i teološke rasprave.
Stari zavjet i koncept Božje kazne
U Starom zavjetu često nalazimo povezanost između ljudskog grijeha i Božjeg suda kroz prirodne pojave. Potop iz Postanka (Post 6–9), uništenje Sodome i Gomore (Post 19), pomori u Egiptu (Izl 7–12) – sve su to primjeri gdje Bog koristi prirodu kako bi kaznio grijeh.
Bog jasno govori: “Ako me ne poslušate… učinit ću nebo nad vama kao željezo, a zemlju kao mjed.” (Lev 26,19) Ovo se odnosi na sušu i neplodnost kao posljedicu otpada od Boga.
I proroci često upozoravaju da će neposluh rezultirati katastrofama: “Zemlja se raspada, zemlja se ruši, zemlja se ljulja.” (Iz 24,19) To nije samo fizički opis, već i duhovna dijagnoza stanja čovječanstva koje odbacuje Boga.
No, treba imati na umu da je Stari zavjet pisan u konkretnom kontekstu saveza između Boga i Izraela. Kazne su bile dio saveznog odnosa, ne nužno univerzalni model za sve ljude i sva vremena.
Isusova perspektiva
U Novom zavjetu, Isus nudi drugačiji pogled. U Evanđelju po Luki (Lk 13,1–5) spominje se slučaj gdje je Pilat pobio Galilejce te toranj u Siloamu koji je pao i usmrtio 18 ljudi. Isus jasno kaže:
“Mislite li da su ti Galilejci bili veći grešnici… jer su tako stradali?… Ili onih osamnaest na koje pade toranj u Siloamu… Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”
Isus ovdje ne tumači katastrofu kao izravnu kaznu za osobni grijeh, već kao poziv na obraćenje. Drugim riječima, svaka katastrofa podsjetnik je na krhkost života i potrebu za obraćenjem, odnosno da živimo u miru s Bogom po Njegovoj dragocjenoj žrtvi.
Stvorenje stenje u porođajnim bolima
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima piše: “Znamo uistinu da sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.” (Rim 8,22)
Ovo je ključan tekst. Pavao ne prikazuje prirodu kao sredstvo Božjeg bijesa, nego kao ranjeni dio stvorenja, pogođenog posljedicama grijeha i pada čovjeka. Priroda pati jer je i ona izgubila izvorni sklad s Bogom. Katastrofe su dio toga slomljenog sustava, a ne nužno kazna.
John Stott, ugledni anglikanski teolog, piše: “Zlo nije samo moralna kategorija, već i kozmička. Svemir pati zajedno s čovjekom jer je grijeh narušio temeljnu harmoniju svega što je Bog stvorio.”
Kazna ili milost u prerušavanju?
Kršćanski autori često upozoravaju da nije na nama da sudimo zašto se nešto događa, nego da tražimo Božju prisutnost u tragediji.
C. S. Lewis je jednom rekao: “Bog šapuće u našim užicima, govori u savjesti, ali viče u našim bolima: bol je megafon kojim Bog budi gluhi svijet.”
Dakle, iako prirodne katastrofe mogu djelovati kao kazna, u kršćanskom razumijevanju one su prije svega poziv na promjenu, na poniznost, na preispitivanje odnosa prema Bogu, čovjeku i stvorenju.
Je li Bog uzrok patnje?
Bog ne stvara zlo. On ga dopušta – ali s ciljem. Kao što je Jozef Ratzinger (papa Benedikt XVI.) napisao: “Bog dopušta trpljenje, ali ga preobražava u priliku za rast, obraćenje i ljubav.”
U nekim slučajevima, katastrofe su plod čovjekovih djela – klimatske promjene, krčenje šuma, nebriga za okoliš. U drugim, one ostaju tajna. No u svima – Bog je prisutan. On nije daleki promatrač, već Bog koji je s nama u oluji.
Nada u obnovu svega
U posljednjoj knjizi Biblije, Otkrivenju, Bog obećava: “I otrt će im svaku suzu s očiju, i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti – jer prijašnje uminu.” (Otk 21,4)
To je krajnji odgovor. Ne u ovom trenutku, ne u ovoj boli, već u konačnom dolasku Božjeg kraljevstva, kada će sve biti obnovljeno.
Kako gledati na prirodne katastrofe danas?
Ne trebamo ih tumačiti kao izravnu Božju kaznu, iako to naravno mogu biti. Umjesto toga, one su poziv na budnost, obraćenje i suosjećanje. Mogu nas približiti Bogu, ako ih gledamo kroz oči vjere.
Bog nije uzročnik katastrofe, premda sve nadzire, nego utočište u oluji.
“Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.” (Ps 46,2)
Umjesto straha, pozvani smo na vjeru. Umjesto osuđivanja drugih, na suosjećanje. I umjesto očaja – na nadu u Boga koji obnavlja sve.
Amin slava Bogu i hvala na svemu.