Svaki iskreni vjernik će mrziti grijeh, ali ne i sebe. U nastavku donosimo zašto je to važno.
Svakome tko čita Bibliju jasno je od početka da Bog mrzi grijeh i traži od vjernika da čine isto (1. Petrova 1, 16; Rimljanima 12, 9). Ali mržnja je teška riječ, zar ne? Kako izgleda biblijska mržnja? Nažalost, povijest i suvremeni mediji prikazali su neke “kršćane” bez ljubavi kako čine zle stvari pune mržnje i sebi i drugima u ime “svetosti” i preuzimajući nepotrebnu odgovornost “kažnjavanja” grijeha.
Zbog naše grešne naravi, svi su vjernici još uvijek iskušavani grijehom i svakodnevno donose nerazborite, nezdrave odluke (Galaćanima 5, 17; Efežanima 4, 22). Borit ćemo se s našim grijehom do kraja naših zemaljskih života. Kada osjećamo da smo iznevjerili Boga, lako je razviti osjećaj srama i samoprijezira. Međutim, ni samokažnjavanje ni samomržnja nisu biblijski načini da se mrzi grijeh.
Mrziti grijeh, ali ne i sebe
Bog je svet. On je sve ono što grijeh nije. Grijeh je bezakonje i suprotnost našem savršenom Bogu. Grijeh je zlo. Grijeh je glavni uzrok svih nesreća u ovom svijetu – uključujući ubojstva, smrt i rat. Bez Isusa, mi smo robovi grijeha (Ivan 8, 34). Efežanima 2, 1 one koji nisu spašeni naziva “mrtvima u grijehu”. Grijeh nas odvaja od Boga (Rimljanima 6, 23). Grijeh može uništiti obitelji, prijateljstva, karijere i naše živote.
Zato Bog od vjernika traži da mrze grijeh? Grijeh su svi nezdravi izbori koje donosimo, a koji nas na kraju povrijede. Grijeh je suprotnost onome tko je Bog, i, iako se grijeh može osjećati dobrim u ovom trenutku, može uništiti sve.
Kako Bog gleda na nas?
Samo zato što Bog mrzi grijeh, ne znači da On mrzi grešnike. Zapravo, Bog VOLI grešnike. Rimljanima 5, 8 kaže: “Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama: dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas.” Kasnije u istom poglavlju, Biblija govori o tome kako nas je Bog spasio dok smo još bili njegovi neprijatelji.
To se uvijek iznova vidi u Bibliji. Isus je razgovarao sa Samarijankom koja je živjela nemoralnim životom i pokazao joj suosjećanje (Ivan 4, 1-42). Isus je prekorio gomilu koja je bila spremna kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu (Ivan 8, 1-11). Isus je čak ručao s poreznikom, što je bilo slično javnom ručku s nepoštenim političarem – jer poreznici su redovito krali novac građana i pomagali rimsku vlast (Luka 19, 1-10).
Nakon što smo prihvatili dar spasenja od Boga, primamo titule i obećanja na koja ne utječe bilo kakav grijeh počinjen prije ili poslije toga da smo spašeni:
- mi smo Božja djeca (1. Ivanova 3, 1-2)
- naše je spasenje zapečaćeno Duhom Svetim i ne može se poništiti (Efežanima 1,13)
- naši su grijesi oprošteni (1. Ivanova 1, 9)
- Ništa nas ne može odvojiti od Božje duboke ljubavi (Rimljanima 8, 38-3).
Upamtite da je Bog sudac našeg grijeha – a ne mi sami. Bog može ukoriti svoju djecu, ali nas nikada neće napustiti. On odlučuje koje disciplinske mjere poduzeti i NIKADA ne traži od nas da kaznimo sebe (ili druge). Samokažnjavanje, mržnja prema sebi i sram alati su kojima se neprijatelj služi da nas obeshrabri i učini manje učinkovitim vjernicima.
Ipak, imamo odgovornost izbjegavati grešno ponašanje (1. Petrova 1, 15). Nećemo biti savršeni u tome, ali spremnost i želja da POKUŠAMO je ono što Bog traži. Rast u našoj vjeri je putovanje koje će trajati do kraja života.
