Kako preživjeti u svijetu prepunom iskušenja?

Svijet u kojem živimo uvijek je bio, a i sada je mjesto koje će svim silama pokušati uzeti nam sve.

Krenut će uzimati nam vrijeme, misli, emocije, a završit će s našom dušom. Ono što kao ljudi imamo i što nam je sam Bog dao, i to sa svrhom, jesu naše tijelo, naša duša i naš duh. No, ovaj svijet neće prezati od pokušaja da nam sve to oduzme i da nam na kraju ne ostavi ništa. U ovom 21. stoljeću, ovaj svijet je svoje pipke umiješao u sve, i danas možda više nego ikad njegov je utjecaj snažan, što možemo vidjeti po postocima ubojica, ubijenih, silovatelja, silovanih, pobačaja, narkomanije, ratova itd. Ovaj svijet dozvoljava, čak i promovira sve ono što izaziva požudu, mržnju i zavist, te dovodi do svega navedenog, i na taj način ljudima oduzima živote.

Iz svog osobnog iskustva mogu reći da ono što je ovaj svijet meni nudio i što sam prihvaćao, često puta je uzimalo moje misli, emocije, stavove, vrijeme, te sam mogao osjetiti kako se bori da mi potpuno uzme dušu, pa i tijelo i duh. Vrijeme je takvo da su više nego ikada iskušenja svuda oko nas, toliko blizu da možemo osjetiti njihovu vrelinu na našoj koži. Kako se u ovoj situaciji postaviti ako smo svjesni ovih opasnosti? Je li rešenje, kako neki kažu, da se udaljimo od civilizacije? Možda da se sakrijemo od ljudi i od iskušenja?

Jakov u svojoj poslanici kaže da se požuda nalazi u nama i da nas ona mami, tako da i ako se sakrijemo od iskušenja, požuda koja je u nama naći će način da bude potaknuta i da začne grijeh (Jakovljeva 1,14-15). Isus kaže da idemo do kraja svijeta i da sve narode učinimo njegovim učenicima, ali nam nigdje nije rekao da se sakrivamo, jer da bismo ljude učili o Isusu moramo imati kontakte s ljudima i ovim svijetom (Marko 16,15-16). U svojoj molitvi koju je uputio Bogu Ocu za vjerne ljude, Isus ne traži da ih Bog Otac uzme sa svijeta, već da ih sačuva tu gdje jesu (Ivan 17,15).

Jednoga dana vjernici će biti s Bogom i iskušenja više neće biti, ali za sada je naše mjesto ovdje na ovom svijetu, gdje trebamo svijetliti kao zvijezde. Ne trebamo dozvoliti da nas tama ovog svijeta obuzme, već trebamo pobijediti tamu svjetlom koje je u nama. Ovo je lakše reći nego učiniti, ali ono što nam je od velike koristi i što nam može pomoći u tome jest Božja Riječ, kao i istraživanje primjera ljudi koji su se borili sa svim ovim stvarima i koji su uz Božju pomoć pobijedili.

Jedan od jako dobrih primjera ljudi koji su živjeli u bezbožnom sustavu koji mu je želio oduzeti život, ali je ipak ustrajao, i njegovo svjetlo je osvijetlilo tamu mnogih ljudi, pa čak i careva, bio je prorok Daniel. Pismo kaže da je ovaj mladić bio jedan od onih koji su bili zarobljeni nakon što je babilonski car Nabukodonozor prvi put postavio opsadu nad Jeruzalemom. Piše da je nakon tog događaja car Nabukodonozor rekao svom glavnom dvoraninu Ašpenazu da uzme neke od Izraelovih sinova, od carskog roda i velikaša, mladiće koji su bez mane, lijepog izgleda, obdareni svakom mudrošću, bogati znanjem, koji lako uče i koji su sposobni služiti na carevom dvoru, te da ih pouči pismu i jeziku Kaldejaca. Jedan od onih koji su odgovarali ovom opisu bio je i Daniel. Car nije imao namjeru ove ljude mučiti, tjerati ih da robuju ili nešto slično, već im je želio dati pristojne poslove kako bi mu mogli služiti. Ovo je bila prilika da Daniel uspije u životu. Iako je izgubio sve, obitelj, dom, posao, zemlju, ipak mu se ukazala prilika da povrati svoj život. No, put koji je morao proći da bi uspio u ovom novom pozivu bio je popločan mnogim iskušenjima.

Prvo veliko iskušenje bilo je kad je car naredio da se svi ovi mladići nahrane hranom koju je i on sam jeo, ali za Daniela i ostale Izraelce ovo je značilo neposlušnost Bogu, jer je Božji zakon zabranjivao Izraelcima konzumiranje nečistih životinja, a hrana koja se jela u Babilonu upravo je bila takva. Danielu i ostalima ovo nije bila ponuda koju su mogli odbiti već careva naredba. Prihvaćanje ove hrane koja je vjerojatno izgledala bogato i ukusno, značilo bi poslušnost caru i prvi korak ka napredovanju u ovom carstvu, dok bi s druge strane značilo neposlušnost Bogu i svakako mnogo veće i trajnije posljedice. Ključ Danielove pobjede nad ovim iskušenjem nalazi se u Danielu 1,8:

Ali je Daniel u svom srcu odlučio da se neće kaljati kraljevom hranom ni vinom koje on pije. Stoga zatraži od glavara posteljničkog dopuštenje da se ne kalja.“

Daniel se nije kolebao, nije uopće dopustio da u njegov um uđe mogućnost da ipak proba ovu hranu, jer bi ga to sasvim sigurno savladalo. Mogao je reći da se nalazi u situaciji u kojoj ovo ne smije odbiti jer je u pitanju život, da će ga Bog razumjeti, ipak u tome nema ništa toliko loše. Ali ne, znao je da Božja Riječ kaže da se ta hrana ne smije jesti, i tome je bio toliko poslušan da se to iskušenje jednostavno odbilo o njegovu glavu i nestalo, kao što se metak odbija o vojnikovu kacigu iako ga može usmrtiti. Daniel je u srcu odlučio da neće jesti ovu hranu, bez obzira na posljedice. Kada u srcu (mislima, emocijama, stavovima) nešto odlučite, tu više nema premišljanja. To nije neka površna odluka koja se može brzo poljuljati. To je jasan i čvrst stav. Što se potom dogodilo? Pogledajmo Božji odgovor na Danielovu poslušnost i vjernost u Danielu 1,9:

„I dade Bog Danielu da nađe milosrđe i smilovanje pred glavarom posteljničkim.“

Ovaj dvoranin je mogao otići i reći caru za Danielovu neposlušnost, i na taj način sebe osloboditi briga, ali vidimo da je sam Bog djelovao na srce ovog čovjeka, te da je Daniel kod njega našao milost i naklonost. Dalje piše da je Daniel predložio da se njemu i njegovim prijateljima Izraelcima daje varivo/sjemenje/povrće i voda, i to 10 dana, pa neka nakon toga zaključe tko bolje i zdravije izgleda, oni ili ostali koji su prihvatili carevu hranu. Nakon tih 10 dana dogodilo se upravo da su Danielu i njegovim prijateljima lica izgledala ljepše i punije u odnosu na ostale koji su jeli carevu hranu. Daniel i njegovi prijatelji nisu napravili kompromis s grijehom, nego su ostali vjerni do kraja.

Razmotrimo malo Danielov život. Ovom čovjeku uzeto je sve, uzeta mu je mladost, prilika da se oženi i ima obitelj, uzeta mu je obitelj, zemlja, dom. Služio je mnogim carevima u Babilonskom carstvu, napredovao i bio uzvišen, ali prozor njegove sobe uvijek je bio okrenut prema Jeruzalemu, jer je njegovo srce bilo tamo. On je razumio Jeremijino proročanstvo da će se izraelski narod nakon 70 godina ropstva moći vratiti u svoju zemlju, i zbog toga se radovao, ali je taj period značio cijeli njegov život. Cijeli svoj život proveo je u Babilonu. Jedan Izraelac, čovjek koji je bio dio Božjeg naroda, koji je nekada živio u Obećanoj zemlji, koji je poznavao Boga i njegovo Pismo, morao je živjeti u poganskoj zemlji, služiti poganskim carevima, činiti stvari u korist ovog carstva. I sve ovo je uzelo njegove godine, njegovu energiju, njegov život, ali ono što mu nikad nisu uspjeli uzeti bilo je njegovo tijelo, duša i duh. Sve ovo je ostalo čisto i posvećeno Bogu koji mu je to i dao. Sva iskušenja koja su došla u njegov život pokušala su mu oduzeti i tijelo i dušu i duh, ali nisu uspeli. Njegovo srce je bilo spremno, ukorijenjeno u Bogu, i to ništa nije moglo promijeniti. Iako je svojim životom bio vezan za ovo carstvo, ipak samo po sebi to nije bio grijeh, i Bog ga zbog toga nije osudio, već ga je upotrijebio tu gdje je bio.

Isto je i s nama. Živimo u svijetu koji ne poznaje Boga, u svijetu koji ubija Božje ljude, poganskom svijetu koji se klanja svemu osim pravome Bogu. Prinuđeni smo živjeti ovdje, raditi ovdje, osnivati obitelji ovdje. Ne trebamo od toga bježati, jer samo po sebi to nije grijeh, ali može biti grijeh način na koji se postavljamo u ovom svijetu. Svakako jesmo okruženi mnogim iskušenjima gdje god se nalazili, od radnih mjesta, škola, pa čak i naših obitelji i crkava. Nude nam se razni kompromisi kako bismo mogli napredovati, razni načini kako da budemo neposlušni Bogu, a nekad nam čak i život ovisi o prihvaćanju ovih kompromisa. Na poslu će nam se nuditi stvari koje će nam možda pomoći, ali koje neće biti ugodne Bogu i u skladu s našom vjerom. U školama će nam se nuditi načini kako da brzo napredujemo, čak se i u crkvi ovo može dogoditi, a ako naša srca nisu spremna i odlučna ovo pod svaku cijenu odbiti, vrlo lako ćemo na ovome pasti.

No, ako smo zaista poslušni Bogu, ako mu svim srcem želimo ugoditi, ako smo utemeljeni na njegovoj Riječi, onda će se ova iskušenja odbiti od naš štit vjere, i nećemo ih ni razmatrati niti se hrvati s njima. Bog će tada djelovati na čudne načine, utjecat će na srca ljudi oko nas, i to onih koji nisu vjerni, naših šefova, direktora, gazda, kako bismo u njihovim očima našli milost. Bog će nas na čudne načine vaditi iz lavljih čeljusti, iz svih problema i nevolja u kojima ćemo se naći zbog Njega.

Kako god da smo vezani za ovaj svijet, dajmo sve od sebe, budimo vrijedni, trudimo se da sve naše obaveze budu izvršene kao da ih radimo za Gospodina, ali nikad nemojmo dozvoliti da nam ovaj svijet oduzme tijelo, dušu i duh; ovo je samo za Boga. Ako stvarno želimo slijediti Isusa i ako nam se ponude razne stvari koje će zahtijevati da sagriješimo, potrebno je imati čvrst stav u srcu da ne želimo sagriješiti. A ako to odlučimo i izvršimo, onda će Bog natprirodno djelovati na srca ljudi oko nas i mijenjat će naše okolnosti.

Autor: Zoran Tornjanski