Bogoslužje kojemu se pridružujemo nedjeljom traje otprilike sat vremena. Ostaje nam još stotinjak sati u prometu, na poslu, u čekaonici, u školi, u svakodnevnoj vrevi. Problem je što u te malobrojne sate okupljenog bogoslužja često ulažemo svu svoju duhovnu energiju, dok ostatak tjedna doživljavamo kao nevažan međuprostor. To je, međutim, obrnut redoslijed.
Kršćanski život ne živi se povremeno, u trenucima posebne pobožnosti, nego trajno, “pred licem Božjim” – u onome što latinski izraz naziva coram Deo.
Život pred Božjim licem
Izraz coram Deo opisuje cijeli kršćanski život proživljen u svjesnoj Božjoj nazočnosti. Bog nije prisutan samo u hramu ili crkvi – on je prisutan i u običnosti i u neredu svakodnevice. Sama ta ideja seže do hebrejske riječi za Božju prisutnost, panim, što doslovno znači “lice”. Kad Bog otkriva svoje lice, on čovjeka uvodi u blisko, osobno zajedništvo sa samim sobom. Živjeti coram Deo znači živjeti kao netko čiji se život odvija upravo pred tim licem – a to nije osjećaj koji treba prizvati, nego činjenica koju treba naučiti prepoznavati.
Ta se istina proteže od samog početka Biblije. Već je prvo radno mjesto opisano u Pismu zapravo bilo svetište: Bog stavlja čovjeka u vrt Edenski “da ga obrađuje i čuva” (usp. Post 2,15, KS). Ti isti glagoli, kada se pojavljuju zajedno drugdje u Starom zavjetu, opisuju službu svećenika koji čuvaju Šator sastanka (usp. Br 3,7-8; 8,26; 18,5-6). Vrt Edenski bio je, dakle, izvorno svetište Božje prisutnosti, a Adamov je rad bio bogoslužje, a ne svjetovna djelatnost blizu svetog mjesta.
Nakon pada u grijeh, čovjek je iz tog vrta protjeran, a ulaz u njega zatvorili su kerubini s plamenim mačem (usp. Post 3,24) – ista slika kerubina koja se kasnije utkiva u zavjesu koja je Izrael dijelila od Svetinje nad svetinjama (usp. Izl 26,31).
Ipak, Bog i dalje traži susret s čovjekom: on se javlja Mojsiju kraj gorućeg grma, dok ovaj pase tuđe ovce, i govori mu: “Mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo” (usp. Izl 3,5, KS). Kad je Isus umro, hramska se zavjesa razderala (usp. Mt 27,51), i otad imamo pouzdanje ulaziti u Svetinju nad svetinjama zahvaljujući njegovoj konačnoj žrtvi (usp. Heb 10,19-22).
Svetost kad nitko ne gleda i put kroz pustinju
Ako je radno mjesto svetište, onda je to i samo tijelo. Apostol Pavao postavlja pitanje koje nas tjera na promišljanje: “Ne znate li da je tijelo vaše hram Duha Svetoga u vama? Ta niste svoji! Kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga tijelom svojim!” (usp. 1 Kor 6,19-20, KS). Njegov argument nije da je čestitost ono što čine ugledni ljudi, nego da u nama prebiva Bog. Zato pitanje za preostalih stotinjak sati tjedna više ne glasi “hoće li itko saznati”, nego: “što priliči mjestu u kojem prebiva Bog?”
Kad je život težak, mnogi se pitaju je li ih Bog napustio. Pismo, međutim, upravo u pustinji često prikazuje Boga najbliže uz Njegov narod. Izrael, tek izašavši iz Egipta, već u pustinji pita: “Je li Jahve u našoj sredini ili nije?” (usp. Izl 17,7, KS) – premda ih stup oblaka i ognja nikada nije napuštao. Nisu oskudijevali u Božjoj prisutnosti, nego u vodi, pa su ta dva pobrkali. Slično i Isusa, nakon što ga je Otac proglasio ljubljenim Sinom, “Duh povede u pustinju da ga đavao iskuša” (usp. Mt 4,1, KS) – Duh ga u kušnji nije napustio, nego je pošao s njim. Petar isto poručuje progonjenim vjernicima: neka se ne čude ognjenim kušnjama, jer “Duh slave i Duh Božji počiva” na njima (usp. 1 Pt 4,14, KS). Naša pustinja, dakle, nije dokaz da nas je Bog ostavio, nego prije dokaz da pripadamo njegovu Sinu.
Dostajni poziva
Postojanost te prisutnosti Pismo opisuje i jednostavnom slikom hoda: dok knjiga Postanka niže naraštaje koji sve redom “umriješe”, jedino se za Henoka kaže da je “hodio s Bogom” (usp. Post 5,22.24), a isto se kaže i za Nou (usp. Post 6,9). Taj glagol hoda provlači se kroz cijelo Pismo – pozvani smo hoditi dostojno poziva, hoditi u ljubavi, hoditi kao djeca svjetlosti, hoditi po Duhu. Bog se objavljuje, a čovjek zatim gradi žrtvenik: milost prethodi zahvalnosti, evanđelje prethodi poslušnosti. Svoje žrtvenike gradimo u načinu na koji radimo, u onome čemu se odričemo, u onima koje ljubimo, u načinu na koji podnosimo patnju.
Kad izađemo s bogoslužja, ne ostavljamo Boga za sobom, nego se u svijet vraćamo kao svjedoci u kojima prebiva njegov Duh – za stolom, na poslu, među susjedima, u vlastitoj patnji. Božja prisutnost nije ugođaj koji se lovi nedjeljom, a gubi ponedjeljkom; ona je sam Bog, dan nam u Isusu Kristu, spoznat po njegovoj Riječi i Duhu. On hodi s nama kući, cestom kroz naš obični tjedan – sve do dana kad ćemo, kako je obećano još u Edenu, konačno “gledati njegovo lice” (usp. Otk 22,4, KS). Do tada, hodimo s njim. On već hodi s nama.
