U užurbanom svijetu lako je zahvalnost svesti na povremeni osjećaj – nešto što izgovorimo kada sve prođe dobro ili kada se nalazimo na sigurnoj udaljenosti od problema. No biblijska istina ide mnogo dublje: zahvalnost nije emocija, nego stav srca. Ona otvara vrata Božjim blagoslovima, jača našu vjeru i mijenja način na koji vidimo život.
Isus je to pokazao kada je, pred mnoštvom od 4000 ljudi, uzeo samo sedam kruhova i nekoliko riba – i zahvalio. Tek nakon zahvalnosti nastalo je čudo umnažanja. Kruh se nije umnožio prije molitve, nego nakon nje. U tome je lekcija: zahvalno srce stvara prostor Božjem djelovanju. Kada priznajemo da sve dolazi od Njega, čak i ono što nam izgleda premalo, Bog može iz toga učiniti obilje.
Biblija jasno uči da je svaki dobar dar od Oca svjetlosti. On nam daje duhovne i praktične darove, sposobnosti, kreativnost i snagu za svaki dan. A kad te darove koristimo s poniznošću i otvorenim rukama, Bog obećava: “Onomu koji ima, dat će se još” (Mt 25,29). Obilje treba voditi zahvalnosti, a zahvalnost ponovno otvara put novom obilju.
Zahvalnost rađa plodove Duha
Zahvalnost u oskudici možda je najteža. Ipak, upravo u siromaštvu mnogi vjernici diljem svijeta zrače najvećom radošću. Oni koji imaju malo, a zahvaljuju za to malo, primaju radost Duha koja ne ovisi o okolnostima. Zahvalnost rađa plodove Duha – mir, strpljivost, blagost – i jača naše pouzdanje u Oca koji nas ne ostavlja.
Najveći izazov je zahvalnost u kušnjama. Biblija nas uči: “Zahvaljujte u svemu” i “Smatrajte čistom radošću kada padnete u razne kušnje” (1 Sol 5,18; Jak 1,2). Ne zahvaljujemo za bol, nego u njoj – svjesni da kušnja proizvodi ustrajnost i da Bog iz svakog trpljenja može izvesti dobro. Zahvalnost usred tame daje hrabrost, snagu i mir koji nadilazi razum.
Kada živimo zahvalnost kao duhovnu disciplinu – u obilju, potrebi i kušnjama – naš život postaje svjedočanstvo Božje milosti. A On nam, kako obećava Pismo, daje obilje za svako dobro djelo. Jer zahvalno srce uvijek vodi prema umnoženim blagoslovima.
