Postoje gubici za koje ne postoje pokopi, vijenci ni izrazi sućuti. Ljudi ih ne primjećuju i rijetko o njima govore, a ipak mogu boljeti jednako snažno kao i svaki drugi rastanak. Upravo tako svoju priču opisuje Frances Scott, žena koja godinama nije vidjela svoju jedinu kćer ni unuke koje je nekada čuvala.
Sve je, prisjeća se, započelo jednim zagrljajem i rečenicom koju će pamtiti dok je živa: „Postat ćeš baka.“ Kada joj je kći objavila da čeka blizance, Frances je vjerovala da će dolazak djece zacijeliti odnos opterećen starim ranama i pogreškama iz prošlosti.
Odnos između majke i kćeri počeo je pucati godinama ranije, nakon teškog razvoda kroz koji je Frances prolazila. Danas otvoreno priznaje da je tada imala problem s alkoholom i da je njezina kći odrastala gledajući stvari koje nijedno dijete ne bi trebalo vidjeti. Iako je kasnije prestala piti i odlazila na terapiju, povjerenje se nikada nije vratilo.
Prijelomni trenutak dogodio se tijekom razgovora o odgoju unuka. U želji da popravi situaciju, Frances je predložila obiteljsko savjetovanje. Odgovor koji je dobila bio je hladan tuš: „Ne vidim nikakvu nadu za nas u ovome životu.“
Nedugo zatim uslijedio je potpuni prekid kontakta. Telefonski broj je blokiran, poruke su ostajale bez odgovora, a s kćeri su iz njezina života nestali i unuci. Priznaje da bi zaplakala u automobilu svaki put kada bi u trgovini vidjela drugu baku s unucima.
Danas Frances otvoreno govori o „dvosmislenom gubitku“ – situaciji u kojoj je voljena osoba fizički živa, ali više nije dio vašeg života. Iako i dalje duboko žali, pronašla je podršku među ljudima sa sličnim iskustvima te je naučila kako unatoč trajnoj tuzi ponovno pronaći mir.
