Kad netko poželi sastaviti potpun popis duhovnih darova iz Novog zavjeta, brzo naiđe na problem: Biblija nudi tri različita popisa, a nijedan od njih ne tvrdi da je konačan.
Umjesto jednog uređenog kataloga, dobivamo tri različita pogleda na isto bogatstvo koje Duh Sveti udjeljuje Crkvi – a razlike među njima same po sebi nešto govore o tome kako uopće trebamo razmišljati o darovima koje nismo pronašli izričito zapisane.
Tri popisa, nijedan potpun
Rimljanima 12,6-8 donosi jedan niz darova: “Imamo pak različite darove po milosti koja nam je dana: ako je dar proricanja, neka se rabi u skladu s vjerom; ako je posluživanje, neka poslužuje; ako je poučavanje, neka poučava; ako je poticanje, neka potiče; tko dijeli, neka dijeli darežljivo; tko je predstojnik, neka bude brižljiv; tko iskazuje milosrđe, neka to čini radosno” (usp. Rim 12,6-8, KS). Ovdje se, dakle, spominju proricanje, služenje, poučavanje, poticanje, darivanje, vodstvo i milosrđe.
Nešto opsežniji popis nudi Prva poslanica Korinćanima: “Različiti su darovi, a isti Duh; različite su službe, a isti je Gospodin; različita su djelovanja, a isti je Bog koji čini sve u svima. Svakomu se pak daje očitovanje Duha na korist svih. Jednomu se daje po Duhu riječ mudrosti, drugomu riječ spoznaje po istom Duhu, drugomu vjera u istom Duhu, drugomu dar liječenja u tom jednom Duhu, drugomu čudesna djelovanja, drugomu proricanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu razne vrste jezika, a drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh, dijeleći svakomu napose kako hoće” (usp. 1 Kor 12,4-11, KS). Ovaj popis dodaje riječ mudrosti, riječ spoznaje, vjeru, darove liječenja, čudesna djelovanja, razlučivanje duhova, govorenje jezicima i tumačenje jezika.
Nekoliko redaka kasnije, isti autor donosi treći, opet nešto drugačiji popis: apostole, proroke, učitelje, čudesa, darove liječenja, pomaganje, upravljanje i različite vrste jezika (usp. 1 Kor 12,28).
Već sama činjenica da se ova tri popisa razlikuju – neki darovi se ponavljaju, neki se pojavljuju samo jednom – pokazuje da nijedan od njih ne pretendira biti sveobuhvatan. Postavlja se, dakle, pitanje: donose li sva tri popisa, uzeta zajedno, potpunu sliku duhovnih darova? Na to pitanje Biblija ne daje jasan odgovor.
Gdje Biblija šuti, ne smijemo biti kategorični
Ono što sa sigurnošću znamo jest da Bog ni u čemu nije ograničen te da suvereno odlučuje kome će koji dar dati: “A sve to djeluje jedan te isti Duh, dijeleći svakomu napose kako hoće” (usp. 1 Kor 12,11, KS). Ako, dakle, Bog nekome želi dati dar koji se izrijekom ne spominje ni u jednom od ova tri popisa, potpuno je slobodan to učiniti, i nitko mu u tome ne može proturječiti.
Iako je, prema tome, moguće da postoje i drugi duhovni darovi izvan onih koje Biblija izrijekom navodi, ne bismo trebali pretpostavljati da znamo koji su to darovi niti kome su namijenjeni. Apostol Pavao upravo zato opominje Crkvu da nauči “ne prelaziti mjeru onoga što je napisano” (usp. 1 Kor 4,6, KS) – drugim riječima, poziva na oprez pri prihvaćanju učenja koje nije izričito objavljeno u Pismu. Ono što je Biblija jasno objavila, valja čvrsto držati vjerom; no ondje gdje Pismo šuti, ne smijemo nametati vlastite kategoričke tvrdnje.
Duhovni darovi o kojima možemo govoriti s potpunom sigurnošću upravo su oni navedeni u Pismu i potvrđeni praksom rane Crkve. Svaki dodatni dar koji bismo mogli zamisliti ostaje u području mogućega ili teoretskoga, ali ne i dokazanoga.
Kako ne bismo “prelazili mjeru onoga što je napisano”, mudrije je suzdržati se od odlučnih tvrdnji o drugim, nezapisanim darovima Duha Svetoga, nego graditi svoju vjeru i praksu na onome što je Bog jasno objavio – a to je, kako pokazuju ova tri popisa, već samo po sebi bogato i raznoliko obilje njegove milosti prema Crkvi.
