Nesanica je užasna! To je vrsta patnje zbog koje smo u potpunosti ogoljeni pred Gospodinom. Što trebaju činiti kršćani koji pate od nesanice?
„Ponekad je najduhovnija stvar koju možete učiniti otići na spavanje.“ Možda ste ovo već čuli ranije. Možda ste kimnuli glavom u znak slaganja, jer je ovo potvrdilo činjenicu da su vaše potrebe za snom opravdane. Možda vas je ovo naljutilo, jer želite imati taj luksuz dužeg spavanja noću. Iskusila sam obje reakcije.
Oduvijek sam voljela spavati. Ponekad bih se probudila ujutro uzbuđena zbog onoga kada ću ponovno moći spavati. Mogla sam zaspati gotovo bilo gdje. Volim drijemati. Imala sam sustav koji je određivao kada ću drijemati i kada ću zaspati noću. Veći dio svog života sam spavala vrlo dobro.
Do trenutka kada nisam mogla.
Nakon rođenja mog trećeg sina, počela sam se boriti s teškom nesanicom. Bilo mi je sasvim uobičajeno u to vrijeme spavati dva do tri sata noću, kroz cijeli tjedan, bez obzira na to što je njegov noćni san bio normalan.
Voljela sam spavati, ali nikako nisam mogla zaspati. Bio mi je potreban san, ali svaku bi me noć sat prevario. Opako bi me podsjetio da ću se ubrzo probuditi i da će moja prilika za dobar noćni san nestati.
Nakon završetka tog životnog razdoblja, druge su se stvari uvukle u moje obrasce spavanja. Patnja i problemi u odnosima doveli su do besanih noći. Zbog koronavirusa moja je tjeskoba bila još veća. Premda bih svake noći pala na jastuk iscrpljena, zahvaljujući e-nastavi, poslovima s pola radnog vremena i drugim zadacima koje obavljaju mame, san bi i dalje bježao od mene. Iako je moje tijelo preklinjalo za san, moj um jednostavno nije želio poslušati.
Ova je godina dovela mnoge probleme za velik broj ljudi. Više smo pod stresom, preplavljeni i u strahu više nego ikada ranije. Roditelji su previše opterećeni; djeca su napeta i u neizvjesnosti, ljudi, posebice zaposleni, su izoliraniji više nego ikada ranije jedni od drugih. Održavanje službi je također znatno otežano.
Dvije istine za one koji pate od nesanice
Što bi kršćani trebali činiti kada se suoče s nesanicom? Ono što je dobro jest to što imamo biblijske primjere i za ovo. Dva stiha su meni bila važna i za njih sam se ”držala” svaki puta kada ne bih mogla spavati:
Psalam 127, 2: „Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.“
Ne postoji ništa što bih mogla učiniti kako bih zaspala. No postoji puno toga što mogu učiniti, što bi mi znatno otežalo spavanje! Taj me stih podsjeća na činjenicu da postoje navike i rutine koje mogu usvojiti, koje će me podsjećati da je moja produktivnost, poput mog sna, dar od Gospodina.
Ponekad zaboravljanje prvog utječe na drugi. Za mene, to znači prestanak s obavljanjem poslova u određeno doba noći. To znači odlaganje pametnog telefona. To znači prakticiranje Šabata, kako bih mogla vidjeti da samo Bog omogućuje da mogu raditi. (Psalam 90, 17)
No ovaj stih me navodi na to da vidim kako je san isto tako dar; nešto što ne mogu samoj sebi dati. Ovisim o Bogu u pogledu sna, kao što ovisim o Bogu za sve ostalo. To me dovodi do drugog stiha:
„Ali se onima što se u Jahvu uzdaju snaga obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Izaija 40, 31)
Što činite kada vjerujete u istinitost Psalma 127, 2 i to prakticirate, no san i dalje ne dolazi? Čekate na Gospodina. (Izaija 40, 31) Nakon toga gledate kako Bog djeluje.
Nesanica je užasna. To je vrsta patnje zbog koje smo u potpunosti ogoljeni pred Gospodinom. Tada u potpunosti ovisimo o Božjem ukazivanju. Ponekad se Bog pokaže na način da nam omogući normalan san; ponekad se pokaže na način da od nas uzme našu samodovoljnost.
Bog tada pokazuje da je On taj koji se i tada brine o nama, kada nas sve zemaljske stvari iznevjere. U svakom smo slučaju prisiljeni čekati na Njega, kako bi On učinio ono što ne možemo učiniti sami.
Nesanica mi je pokazala da ja nisam Bog
Isprva, kada sam djelovala u ”punom kapacitetu” s malo sna, oslonila sam se na vlastite darove, ne na Boga, koji mi ih je dao. „Ove besane noći uopće nisu tako loše. Gledaj samo što sve mogu učiniti s tako malo sna“, pomislila sam.
Ponos se ušuljao i nastanio u mome srcu. No Bog uvijek zna način kako će nas dovesti do poniznosti. Kod mene je taj način bila uporna nesanica. Ono što sam mogla činiti nakon nekoliko besanih noći, postalo mi je nemoguće nakon nekoliko tjedana. Uskoro sam shvatila da ovako ne mogu nastaviti.
Potreban nam je san. No ono što nam je potrebnije još više jest to da Bog od nas otkloni grješni ponos i da nas učini sličnima Kristu. Ono što nam je potrebnije, više nego išta drugo, jest da nas Bog, u svoj svojoj slavi, nosi čak i kada zbog nedovoljno sati sna ne možemo izdržati idući dan. Ono što nam je potrebno jest da sve što činimo, činimo zahvaljujući Kristovoj moći, koja djeluje kroz nas, a ne naša vlastita snaga. (Zaharija 4, 6; 2. Korinćanima 12, 9) Ako nesanica to čini za mene, onda je to prihvaćanje moje vlastite slabosti.
Ako nas je ova godina naučila nešto, to je onda da smo mi ograničeni ljudi, koji očekuju djelovanje bezgraničnog Boga, koji nikada ne kasni i nikada ne spava, koji ne osjeća onu duboku potrebu koju naša tijela osjećaju u tim besanim noćima. (Psalam 4, 8; 121, 4) Bogu san ne treba. No mi trebamo Boga.
Nesanica nas može kušati, šaputati nam da nas je Bog, usred naših najtežih i najtamnijih trenutaka tih beskrajnih noći zaboravio. No, Bog nas podsjeća kroz svoju Riječ, da On ne spava. Bog djeluje. Bog nas održava; i kada dopušta da naše umorne oči utonu u san i također kada san ne dolazi na naše oči. U trenucima nedostatka sna, čekajmo na Njega.
Autorica: Courtney Reissig; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoaliton.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net
