Lezbijka koja je postala kršćanka poslala snažnu poruku crkvi i LGBT zajednici

Oni koji se ne pokaju neće baštiniti Kraljevstvo Božje. Pretvarati se da netko može ostati u grijehu, a opet pripadati Bogu je prijevarno i okrutno.

Lezbijka Emily Thomes je iznijela svoj put obraćanja te podijelila savjete kršćanima koji služe onima koji se identificiraju kao LGBT. Njezinu cijelu priču možete pročitati u nastavku.

Emily, hvala što si odvojila svoje vrijeme kako bi svratila na stranicu. Bit ću izravan. Reci nam nešto o svome životu prije spasenja.

Prije nego što me je spasio Bog bila sam nevjerojatno sebična osoba. Većina ljudi me jako voljela, no imala sam običaj prijeći granice i ponašati se impulzivno. Činila sam ono što sam smatrala da je najbolje za mene. To me odvelo do promiskuitetnosti, pušenja marihuane i činjenja drugih destruktivnih obrazaca ponašanja. Čak i kada je izgledalo da pomažem i služim drugima to sam činila zbog svog ponosa i slave. Imala sam jako malo poštovanja za druge ljude, no znala sam kako glumiti i kako ”prema van” izgledati ispravno tako da je samo mali broj ljudi vidio srž mog lošeg ponašanja. Ukratko, prije obraćenja ono što me je motiviralo bili su ponos i samouzvišenje.

Reci nam o svome iskustvu obraćenja. Sjećaš li se trenutka kada si shvatila da si postala kršćanka?

Sjećam. Bila sam u stanu, sjedila sam na podu i proučavala dio Biblije za biblijsku skupinu u kojoj sam sudjelovala kada sam shvatila da sam sada vjernica. Proučavala sam Bibliju samo nekoliko tjedana i učila sam o Božjim osobinama. Polako, ali sigurno moja percepcija Boga i mene se počela mijenjati i ravnoteža se promijenila do te mjere da je Bog postajao veći i da je bio važniji od mene. Čitala sam 1. Korinćanima 6, 9-11 i shvatila sam da sam u skupini onih koji neće ući u Kraljevstvo Božje, no da me Bog može spasiti i obnoviti. U tim sam stihovima shvatila svoju potrebu za Njime i Njegovu ponudu meni. To je bilo nevjerojatno.

Sjećam se da sam se u isto vrijeme osjećala prestravljeno i u miru. Uvidjela sam gdje sam se nalazila i to me je preplašilo. Nisam mogla vjerovati kako nisam prije mogla razumjeti ono što mi je sada odjednom bilo tako jasno. No više to nisam mogla poricati i potiskivati. Nisam znala što ću učiniti i kakav će moj život biti no znala sam što neću učiniti. Više Ga neću ljutiti. Njegova volja je postao moj novi život.

To je bilo vrlo ohrabrujuće za čuti. Razgovarajmo sada o dosezanju. Kada vidiš da crkva pokušava doći do onih koji se identificiraju kao LGBT, što je ono što te ohrabruje? Što je ono što te brine?

Najveće ohrabrenje za mene bilo je vidjeti da crkva pokušava doprijeti ljubavlju i istinom. Vidjela sam kršćane otvorene i ponizne prema drugima u vezi svojih borbi protiv grijeha. Vidjela sam kako priznaju svoju vlastitu potrebu za milosrđem zajedno sa onima koji ju još nisu dobili. Vjernici bi trebali razgovarati o svojim tjelesnim nagonima prema grijehu dok u isto vrijeme jasno priznaju da se mi u Kristu odričemo samih sebe i slijedimo Njega.

Postoje dva problema koja vidim u vezi toga kako crkva prilazi onima koji su u LGBT zajednici. Prvi je kada crkva govori bez ljubavi. Ne smijemo ljudima koji su izvan crkve prilaziti kao što prilazimo vjernicima koji se odbijaju pokajati. Ti ljudi su izgubljeni. Trebamo im prići Evanđeljem – cijelim Evanđeljem. Objašnjavamo da je Bog svet, da smo mi grešni te da smo u potrebi za oproštenjem i promjenom srca. Ako želimo da to ima smisla onda trebamo objediniti i Zakon i milost.

Drugi problem koji vidim jest kada kršćani stave po strani ono što Božja Riječ kaže o onome što je homoseksualnost ne bi li pokušali ”voljeti” one koji su izgubljeni. Božja Riječ stoji zauvijek. Ono što Bog smatra grijehom će uvijek biti grijeh. Ignorirati tu istinu je ogroman nedostatak ljubavi. Oni koji se ne pokaju neće baštiniti Kraljevstvo Božje. Pretvarati se da netko može ostati u grijehu, a opet pripadati Bogu je prijevarno i okrutno.

Što ti misliš koje su neke od najvećih prepreka u strategijama dosezanja?

Najveća pogreška u dosezanju od strane crkve koju sam vidjela je loše razumijevanje grijeha općenito i posebice homoseksualnosti.

Razvijen je način razmišljanja (kod kršćana i nekršćana) da je homoseksualnost povezana s identitetom. Očigledno je da ovo LGBT zajednica svim srcem prihvaća, no većina kršćana ne shvaća da su i oni prihvatili tu zamisao. Vjernici nenamjerno osnažuju nebiblijsko razumijevanje homoseksualnosti kada se odnose prema onima koje privlači isti spol kao segregiranu klasu grešnika koji griješe više od ”normalnih” ljudi. Čineći tako, dobronamjerni kršćani nenamjerno doprinose načinu razmišljanja da je homoseksualnost dio identiteta nekoga, kao što je rasa ili spol. Osnovni kršćanski principi kao što su grijeh, pokajanje i poslušnost se potpuno stavljaju po strani kada je homoseksualnost u pitanju, što ide na štetu i onima koji su izgubljeni i onima u vjeri. Prijemčivost prema određenom grijehu ne znači da je za tu osobu suđeno da hoda u tom grijehu. To znači da su i oni, kao i svi drugi ljudi od Adama, rođeni grešni i da su u potrebi za oproštenjem i novim srcem.

Hvala Bogu On nam to nudi na križu. Možemo biti nanovo rođeni i novi.

Koje praktične stvari možeš preporučiti kao pomoć?

Kratak odgovor je Biblija. Sve svoje grijehe trebamo rješavati na dosljedan način u skladu s Biblijom. S druge strane, neki od praktičnih alata za koje smatram da su od pomoći su službe kao što su Rosaria Butterfield, Matt Moore i Desiring God. Butterfield i Moore su oboje na radikalan način izbavljeni iz homoseksualizma i nude mnoge uvide u različite okolnosti i borbe.

Konačno Emily koji je tvoj broj jedan savjet za kršćane koji pokušavaju dosegnuti do onih koji su povezani sa LGBT?

Jednostavno rečeno, ne uvećavajte niti umanjujte grijeh homoseksualnosti. Budite ponizni i jasni u vezi svoje vlastite borbe protiv grijeha.

Autor: David Qaoud; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Gospelrelevance.com